Đuro Vidmarović

4.VI. 2023

HRVATSKA NARODNA PJESMA IZ JASENOVAČKE POSAVINE, „CIJELE NOĆI ‘LADOVINA“, IZVAN BAŠTINSKOG KONTEKSTA. (UPOZORENJE IZ POZADINE).

„(Studentsko ljeto“, Maglaj, 2022. – Večer narodne glazbe. 50. Internacionalni festival mladih i neafirmiranih pjevača)

Glasovima publike pobijedio Žarko Pribaković iz Bačke Topole, „dualnom“  narodnom pjesmom: „Cijele noći ladovina / On je majko bećarina“. O pjevaču i pjesmi.

S (hrvatskom) narodnom pjesmom ponikloj najvjerojatnije u sisačkoj i jasenovačkoj Posavini: „Cijele noći ‘ladovina“, spojenom sa srpskom narodnom pjesmom: „On je majko bekrija“, mladi vojvođanski (srbijanski) student-pjevač, Žarko Pribaković, iz Bačke Topole u Vojvodini, pobijedio je u žanru narodne glazbe, na 50. Međunarodnim bosansko-hercegovač-kom studentskim pjevačkim susretima „Studentsko ljeto“, Maglaj 2022.“.[1] Budući je ovaj pjevač, još kao dječak-pjevač, bio junak moje proze: „Plava ptica iz Bačke Topole“, pjesma kojom je pobijedio u Maglaju skrenula je moju pozornost. Njezin prvi dio bio mi je poznat iz mladosti. Pjesmu je Pribaković izveo na mješavini hrvatskoga i srpskoga jezika, u ich formi, uz dominantan nastup harmonike. Tako, npr. koristi stihove: „cele noći ladovina“ i „poludeću sama“, ali i stih „dođi dragi, utješi me“. Na temelju činjenice što je s Pribakovićem surađivao i u ranijem razdoblju, pretpostavljam kako je aranžman za pjesmu napisao srpski glazbenik Jovan Adamov.[2]

Prvi (hrvatski) dio Žarkovoga spleta, zapravo kompilacije, odnosno pjesma „Cijele noći ladovina“, u srpsko-hrvatskoj mješavini glasi:

„Cele noći ladovina

Cele noći ladovina

moje zlato spava

Po jastuku ruke širim,

svog dragoga sanjam.

Dođi dragi, utješi me,

poludeću sama.“

 

S jezičnog motrišta nije postojao razlog za ovakvu jezičnu mješavinu. Ne stavljam pod upitnik pravo aranžera i izvođača na umjetničku slobodu, ali po standardnom obrascu tekst je trebalo zadržati u izvornoj varijanti, ili ga prevesti u cjelini na srpski jezik. Uočava se kako srpski pjevači prilog u naslovu pjesme pišu u dvije varijante „Cijele noći…“ i  „Cele noći…“

Ako pođemo od činjenice kako je pjesma nastala u jasenovačkoj Posavini, tada je prva varijanta pripada štokavskome, a druga posavskom kajkavskom izričaju. Međutim sadržaj pjesme pripada hrvatskome jeziku.

Ako je razlog ove pomutnje političke prirode, tada shvaćam što se time poručuje, ali nikako odobravam. Osim toga, iz teksta koji slijedi, vidjeti ćemo da izvorni sadržaj pjesme promijenjen kako bi dobio novu predmetno-tematsku razinu. U „Žarkovoj“ varijanti riječ o ženskoj pjesmi koja se sastoji od šest stihova, umjesto četiri, a sadržajno „novi“ tekst je nabijen erotskom žudnjom, čega u izvorniku nema. Kratkoća sadržaja uvjetovana je glazbenom podlogom s mnogo vibrata kojima se ispunjava njezino vremensko trajanje. Kako bi to trajanje produžio, ali i cijeloj kompilaciji dao nov sadržaj i dinamiku, Pribaković i Adamov su pjesmi „Cijele noći ladovina“ dodali srpsku, također žensku i erotičnu, narodnu pjesmu „On je majko bekrija“. Stvorenom simbiozom nastala je cjelina s dramskom radnjom u dva čina.

 

Drugi (srpski) dio Pribakovićevog spleta ima slijedeći sadržaj:

 

„On je majko bekrija

On je majko bekrija
bekrija i delija
on je majko sve. 2х
Cura bere cveće
a dragi je neće 2х

jer, on je majko bekrija
bekrija i delija
on je majko sve. 2х

a štaće joj cveće
kad je dragi neće 2x

jer, on je majko bekrija
bekrija i delija
on je majko sve. 2х

Uzalud je tražit
u ljubavi sreću
kad on vino pije
i danju i noću,
jer, on je majko bekrija
bekrija i delija.
On je majko sve. 2х“

 

U prvome činu lirski subjekt je usamljena djevojka koja u noći punoj hladovine žudi za utjehom svoga dragog. U drugome činu lirski subjekt je neposlušna i ludo zaljubljena djevojka koja odbija upozorenje svoje majke da je njezin odabranik običan alkoholičar, i bekrija, dakle niškoristi.

 

Ovakva simbioza u narodnoj glazbi nije uobičajena. Sadržaj druge (srpske) pjesme, melodijski, ali prije svega predmetno-tematski, mijenja poziciju pjesme „Cijele noći ladovina“. U prvoj pjesmi ljubavna poruka je diskretna, nježna, elegantna, dok je druga pjesma gruba, bećarska i „dragoga“ svodi na „bekriju“, a djevojku na nekritički zaljubljenu mladu ženu.

Pjesmu „On je majko bekrija“, Pribaković je poznavao od ranije, tako da mu je splet s prethodnom pjesmom bio blizak. Novi dramski sadržaj nije blizak (uvjetno rečeno) hrvatskoj pjesmi. Vjerojatno mu je ovakvo rješenje bilo simpatično, jer je „bekriju“ izvodio još kao pjevač-dječak. Time ne umanjujem kvalitetu, pa čak i izvrsnost Pribakovićeve interpretacije.[3]

 

 

 

 

 

Žarko Pribaković izvodi zajedno pjesme „Cijele noći ladovina“ i „On je majko bekrija“

 

Nemam sigurnu obavijesti o tome tko je mladome pjevaču dao ideju za „sjedinjavanje“ navedenih pjesama u novu glazbenu cjelinu, odnosno je li posrijedi bilo ne samo, prema njegovome osobnom osjećanju, duhovito tematsko podudaranje i „nadopunjavanje“, ili je riječ o svjesnom narodnosnom, odnosno zemljopisnom kolažu, tim više što je simbiozi dodana melodijska linije koja ukazuje na utjecaj sevdalinke i vojvođanske starogradske pjesme. Kako bilo-da bilo, dobro je osmišljeno obzirom na Maglaj kao bošnjačku sredinu i „regionski“ sastav sudionika, premda je riječ o postupku koji nije koristio (hrvatskoj) pjesmi. Mladi je pjevač svoj dojmljivom pojavom, ali još više sjajnom vokalnom izvedbom, predstavio glazbeni uradak koji je, de facto, sadržavao hrvatsko-srpsko-bošnjačke sastojnice koje su me, ipak, zbunile i dovele u nedoumicu. To je ipak u konačnici – politički pristup.  „Pogledao“ sam u glazbenu literaturu, u povijest naše narodne pjesme, prisjetio se vlastite mladosti i odlučio (nadobudno) otkloniti nedoumice. Pokazati će se kako to nije jednostavno. Traženje izvora i „surfanje“[4] po internetu preraslo je u malo istraživačku čak i historiografsku „avanturu“.   otkriti će mi niz novih povijesnih sadržaja nezavisnih od same narodne pjesme. Ali ipak sam došao do spoznaje kako je riječ o obliku autorske tranzicije hrvatske posavske narodne pjesme i njezinom stavljanju u kontekst kojemu izvorno ne pripada. Stoga je, po mome mišljenju, naslov kojim je Pribakovićeva pjesma predstavljena publici u Maglaju, a zatim i na YouTubeu, trebalo promijeniti. Pjesme sjedinjene u novu cjelinu zahtijevaju i nov naslov. U ovom slučaju naslov bi mogao glasiti: „Cijele noći ladovina, a bekrije nema!“[5] (doslovno: „Cijele noći hladovina a moga dragog pijanca nema“).

U najavi, kao i na snimkama stavljenim na „YouTube“ nema obavijesti o etno-glazbenoj pripadnosti dijelova navedene glazbene simbioze. Budući je izvođač najavljen imenom i prezimenom, a uz njih naveden je naziv mjesta u kojem živi i naziv Države u kojoj se Bačka Topola nalazi, logično je kako su neupućeni gledatelji obje pjesme u simbiozi doživjeli kao vojvođansku (srpsku) glazbenu baštinu pod ponuđenim imenom. Za pretpostaviti je kako mladi izvođač to nije znao, ali niti je obvezatan to znati, jer nije student etno-glazbene povijesti, već džez pjevanja. Stoga sam odlučio osobno istražiti na razini intelektualne znatiželje, i što više obavijesti dobiti o pjesmi „Cijele noći ladovina“, iz jednostavnog razloga što ju poznajem iz rane mladosti kada se pjevala u mome selu Piljenice u zapadnoj Slavoniji, a to sjećanje seže skoro 70 godina unazad.

Nemam primjedbi na Žarkovu izvedbu. Što više i ja bih glasovao za njegovu pobjedu, zbog ljepote izvedbe. Nije eksperimentirao s narodnom glazbom kao što mnogi čine. Međutim, aranžer joj je dao vojvođanski „štih“ uz malo sevdalinske arome. Narodne pjesme treba izvoditi autentično, prema izvornoj građi. Stoga ponavljam: obradovao sam se pobjedi mladog Pribakovića, ali i njegovoj pjesmi jer me podsjetila ma mladost, ali me rastužilo „preodijevanje“ ove pjesme i njezina, de facto, srbizacija. U traženju izvora pošao sam u Jasenovac ne bi li ondje otkrio najstarije segmente ove pjesme. Time je započela i moja historiografska avantura veza uz ovu pjesmu. „Upoznao“ sam jasenovačku mještanku u poznim godinama, Smilju Kotur“, koja je sjajno pjevala „Cijele noći ladovina“ u izvornoj varijanti, ali, na žalost u velikosrpskom kontekstu. Na žalost prije tri godine gospođa je preminula, tako ne može obrazložiti svoje tvrdnje o navedenoj pjesmi. Naime, pjesma „Cijele noći ladovina“ po (pogrešnoj) tvrdnji pokojne gospođe Smilje i beogradskog kruga koji ju je apsorbirao, veže se uz Jasenovac i isključivo uz srpski narod, dok se drugi narodi isključuju. Upitao sam se: moje rodno selo Piljenice nije daleko do Jasenovca, a u njemu se, također, nekada pjevala ova lijepa duhovita ljubavna narodna pjesma? Gospođa Kotur je pjesmu prenijela u Srbiju, a tko ju je ugradio u vojvođanski melos? Stoga me zanimalo kako je pjesma dospjela u Bačku i zbog čega je gospođa Smilja govorila o pjesmi tako kako je govorila. Pisanje o jednoj narodnoj pjesmi nametnulo je potrebu i historiografskog istraživanja. O tome malo kasnije.

Pribaković je pjesmu „Cijele noći ladovina“ izveo s dužim i iznijansiranim vibratom bliskim glazbenoj tradiciji svoga kraja, ali i sevdalinki. On je, naime, kako rekoh, rođen u Bačkoj Topoli. Izvedbe kojih se sjećam iz mladosti imale su vibrata bliži sefardskim sevdalinkama, nego srpskim starogradskim pjesmama.[6] Pjesmi je uspješno dao osobni pečat, ritmom, snažnim i dugim vibratima, dramatski iznijansiranima s literarnim usmjerenjem na pojedine riječi. Nije mu bilo lagano, jer je riječ o ženskoj narodnoj pjesmi. Gospođa Kotur, odnosno beogradski krug koji ju je apsorbirao, problem pjesme stavila je u žarište užarenih srpsko-hrvatskih odnosa.

IMAMO PROBLEM

 

Nisam sklon stručnim polemikama iz područja etno-kulture, osim onima koje imaju za cilj nacionalno provociranje i političku manipulaciju. Postoje stručnjaci koji su kompetentni i potrebno se s njima savjetovati, osim kada upravo oni mute bistru vodu. Postoji čitav niz primjera koji to potvrđuju, poglavito u prostorima dodira naroda, ili multietničkog rasporeda pučanstva. Narodna pjesma u takvim područjima putuje i biva prihvaćena i adaptirana u drugim sredinama. Poglavito ako je riječ o novoštokavskom jezičnom arealu. Primjer, nikada u Srbiji nećete čuti međimurske narodne pjesme kao srpske, ili u Hrvatskoj makedonske kao hrvatske, a volimo ih.

Zamolio sam za mišljenje istaknutu etnomuzikologinju iz Kutine, Slavicu Moslavac koja je proučavala narodnu baštinu sisačke Posavine, uključujući i Jasenovac. Dobio sam obavijest kako se narodna pjesma „Cijele noći ladovina“ pjevala i u moslavačkoj Posavini, čak i u Kloštru Ivaniću, a onda uzvodno Savom do Jasenovca i dalje. Istaknuta etnomuzikologinja snimila je ovu pjesmu u Dubrovčaku, starome posavskome selu. Pjevali su joj ljudi starije dobi. Gospođa Moslavac osobno mi je otpjevala „Cijele noći ladovina“ na način koji se kod nas pjevao.

Narodna glazbena tvorba nema konkretnog autora. Kada je riječ o navedenoj pjesmi, njezina glazbena struktura ukazuje na lagani utjecaj sefardske sevdalinke, poglavito u vibratima. To ne čudi zbog granice s Bosnom, odnosno njezinom pokrajinom koju su nazivali Turska Hrvatska ili Serhat. Židovi su naseljavali gradove i gradiće ovoga dijela Otomanske imperije, vršeći glazbeni utjecaj na pučanstvo, bilo rimokatoličke, bilo islamske vjere. Ali ne želim se upuštati u  stručnu analizu, premda o tome u Hrvatskoj postoji literatura. Vjerujem istraživanjima prof. Slavice Moslavac. Ona mi je pomogla shvatiti kako je pjesma dospjela u Piljenice, odnosno u sela jasenovačke Posavine i u sam Jasenovac. U knjizi: „Skoči kolo. Tradicijsko ruho i glazbeno – plesna ostavština novljansko – jasenovačkog kraja“ („Hrvatski sabor kulture“, Zagreb, prosinac 2022.), Slavica Moslavac i Katica Tomac Licht, ističu: „Nakon 1745. godine uspostavljena je djelomična pripadnost Križevačkoj, Požeškoj i Srijemskoj županiji, a zatim i Vojnoj Krajini. Od ukinuća Vojne Krajine 1881. godine sve do danas područje zapadne Slavonije pripadalo je različitim upravim jedinicama ovisno o državnim uređenjima. Neprekidni vojni sukobi i stalne nesigurnosti od sredine 16. stoljeća potiču u početku manja, a kasnije sustavna premještanja stanovništva. Tijekom vremena ona su bitno mijenjala etnički i demografsku sliku kraja. Autohtono stanovništvo odlazi u sigurnije sjeverne ili zapadne krajeve, a na djelomično opustjela područja s juga i jugozapada dolaze muslimani i kršćani iz različitih područja Bosne. Veći dio pravoslavnog stanovništva naseljava četiri kotara (pakrački ili subotski, sirački, bjelostjenski i stupnički) u Čazmanskome, kasnije Cerničkom sandžaku. Kako se uglavnom radilo o pravoslavnoj pastirskoj populaciji s obilježjima koja su karakteristična za stočare Vlahe na većem području Balkana i jugoistočnom dijelu Europe, naseljavali su pod nazivom Vlasi (Vlachi, Valachi, Olachi, Eflakan), a područje u to vrijeme dobiva naziv Mala Vlaška, koje se uvriježilo osobito krajem 18. stoljeća kada je uslijedio i veći prodor srpskog pravoslavnog stanovništva u ovo područje. Najznačajnije mjesto ovog područja danas je Novska, slijede Jasenovac na Savi, Lipovljani i Banova Jaruga“.

Nakon konzultacije s gospođom Moslavac, zamolio sam za mišljenje Katarinu Filipćuk-Radinović, iz Lipovljana, kćerku Stipe Radinovića, cijenjenog lokalnog povjesničara i narodnog pjesnika iz Kraljeve Velike, je li se kod njih nekada pjevala ova pjesma. Ona je potvrdila. Što više, naglasila je kako je njezin pokojni otac rado pjevao ovu pjesmu, a to je bilo prije skoro 100 godina.

Gospodin Drago Rubala preko 20 godina uređuje emisiju u kojoj se izvode narodne pjesme. Posjeduje vrlo bogatu fonoteku. Stoga sam i njega zamolio za mišljenje. Odgovorio mi je slijedeće:

 

„Moram priznati da mi je trebalo pola dana za pročitati cijeli tekst jer je moje znanje u odnosu na tebe, o toj pjesmi, vrlo površno. Teško da netko može oboriti tvoj zapis jer se pjesma i dan danas izvodi u nekim lirskim večerima. Njeno područje izvođenja proseže se od Siska do Slavonskog Broda. To je uglavnom autohtono izvođenje dok širenjem u ostale krajeve, Sarajevo, Beograd, Subotica i neki drugi gradovi i pjesma nije onakva kakva se pjeva u izvornom obliku.

Njen izvorni oblik zasigurno je ženska pjevačka skupina što je izvorno najbliže Jasenovcu i okolnim mjestima,; Višnjica, Tanac, Drenov Bok pa čak uz Savu duboko prema Gradiškoj uz sela uz Savu, npr. Orubica i Davor.“

 

Premda je očito kako je „Cijele noći ladovina“ regionalno gledajući hrvatska narodna pjesma nastala u sisačkoj i jasenovačkoj Posavini, dok se etnički ne može odrediti, već se upućuje na sve etnije koje su ovdje boravile. Tekst je sasvim sigurno hrvatski. Imenica „hladovina“ izgovara se u duhu posavskih govora kao „’ladovina“, dakle s „gutanjem“ suglasnika „h“.

 

U ovome eseju pokazujem rasprostranjenost pjesme „Cijele noći ladovina“, ali i njezino prisvajanje, odnosno usvajanje, bez nakane da bilo koga povrijedim. Razlikujem usvajanje od prisvajanja. Problem nastaje kada se pjesma proglasi nehrvatskom baštinom, kada ju se dekroatizira, odnosno kada ju se situira kao „bosansku narodnu pjesmu“ ili „srpsku narodnu pjesmu iz Zapadne Slavonije“, a zabacuje njezino zemljopisno situiranje. Takvo svojatanje nadilazi glazbu i ljepotu pjesme, i prelazi u sferu nacionalnih falsifikata. Ponavljam: to može proizaći iz neznanja, ali i zbog etno-megalomanskih razloga.

 

 

 

                                               ***

 

 

SVRSTAVANJE „CIJELE NOĆI LADOVINA“ U SEVDALINKE, ODNOSNO U BOŠNJAČKU GLAZBENU BAŠTINU

Problem je nesvjesno izazvao, danas nepravedno zaboravljen zagrebački pjevač, Hamdija Samardžić, stavljajući 1951. na „Jugotonovoj“ ploči koju je snimio, pjesmu „Cijele noći ladovina“ u bosanski (bošnjački) kontekst, ali ne dirajući hrvatski tekst. Od tada potječe snimka, a pjesmu je autor, sasvim sigurno, pjevao mnogo ranije. Ne bih želio bilo što predbaciti ovome pjevaču, jer u njegovom vrijeme pojam „bošnjački“ nije imao isto značenje koje ima i danas, jer nije postojao, odnosno nije bio priznat etnonim Bošnjaci. Hamdija je bio Hrvat muslimanske vjere.[7]

 

 

 

      Hamdija Samardžić

 

U Samardžićevoj izvedbi hrvatski je tekst sačuvan u izvorniku i treba ga usporediti s kasnijim bošnjačkim i srpskim varijantama:

„Cijele noći ladovina

moje zlato spava.

Spavaj, spavaj zlato moje

još svanulo nije“

 

Izvorni sadržaj donosi blagost i skrivenu ljubavnu čežnju. Osim toga, očito je riječ o muškoj pjesmi, u najboljem slučaju lirski subjekt nije spolno određen. Sve kasnije varijante lirski subjekt pretvaraju u djevojku ispunjenom erotskom čežnjom.

Navedeni je tekst doživio u kasnijim interpretacijama brojnih bosanskih (bošnjačkih) i srpskih (vojvođanskih) pjevača nekoliko preinaka i nadopuna od koji mu je je svaka interpretacija davala drukčiju predmetno-tematsku razinu. U svima njima se željela naglasiti djevojčina žudnja za „dragim / zlatom“ koji mirno spava, dok je ona željna njegove blizine. Međutim, izvorni tekst otkriva suzdržanost i tek se između redaka nazire erotska žudnja. Izvoran tekst očito je nastao u sredini u kojoj je vladao duh kršćanske (možda i islamske) etike glede djevojačko-momačke komunikacije.

Budući je ing. Hamdija Samardžić prvi, (još 1951.) ovjekovječio „Cijele noći ladovina“, osjećam potrebu predstaviti ga javnosti:

Tko je Hamdija Samardžić?

(Navodim žurnalističke obavijesti o ovoj zanimljivoj osobnosti[8]) :

 

„Poliglot, pjevač, intelektualac“

„Znate li priču o Hamdiji Samardžiću: Građevinski inženjer koji je pjevao sevdalinke u zagrebačkim kavanama?

Za Hamdiju je važno napomenuti da je jednako dobro izvodio sevdalinke i talijanske i francuske šansone

Hamdija Samardžić rođen je 1919. godine u Prozoru. Živio je do 1980. godine. U Zagreb je došao studirati 1939. godine i ostao zauvijek. Ovaj svestrani čovjek je bio poliglot, govorio je talijanski, francuski, njemački i engleski jezik. Pjevao je u najomiljenijim zagrebačkim kavanama. A zapravo je bio građevinski inženjer svjetske reputacije.

Za Hamdiju je važno napomenuti da je jednako dobro izvodio sevdalinke i talijanske i francuske šansone. Kada je završio gimnaziju u Mostaru, došao je u Zagreb 1939. godine i upisao građevinski fakultet. U ta izazovna predratna vremena uspio je Hamdija da nađe i dodatni posao u Vjesniku, a vikendom je nastupao u lokalnim trendy okupljalištima Zagrepčana. I još na sve to je redovito nastupao na Radio Zagrebu.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zagreb iz spaljenog Prozora dolaze njegova majka, dvije sestre i brat. Treća sestra je bila u partizanima i tadašnji nacistički režim je to sumnjao i zbog toga često pritiskao Hamdiju. Ali Hamdija je to izdržao, kao što je koju godinu poslije izdržao pritisak komunista koji su mu spočitavali što radi za jednu američku kompaniju i gdje je bio za vrijeme rata.

Represivni režimi nisu štedjeli ovog pjevača, ali nije ni on njih, “ubijao” ih je svojim kvalitetom kao čovjek, pjevač, inženjer i intelektualac. Izdao je pet ploča za tadašnji zagrebački  Jugoton. S obzirom da je sačuvao svoj obraz u toku Drugog svjetskog rata, bio je jedan od onih pjevača koji je nastupao prije, u toku i poslije rata u Zagrebu.

 

Hamdija Samardžić nastupa kao pjevač sevdalinki

U godinama nakon rata, izvodio je Hamdija različite sevdalinke i naravno da je jedna od kompozicija na repertoaru bila poznata sevdalinka “U Stambolu na Bosforu” u kojoj postoji dio jedne strofe koji glasi “…stari musliman”, pa je time Hamdija u tamošnjim krugovima zaradio nadimak “stari musliman”, iako nije bio star. Treba li spomenuti da je bio omiljen od strane publike i da se u to doba sevdalinka mnogo više njegovala u Zagrebu nego danas. Ruku na srce, ne njeguje se niti u Sarajevu, ali danas su neka druga vremena.

Prije dolaska u Zagreb imao je zapažene nastupe u Mostaru, pa je imao dovoljno iskustva da postavi sevdalinku na Radio Zagreb 1939.godine. I tako sve do 1952. godine kada je prestao da pjeva i to iz bizarnog razloga, počeli su ga “nervirati” autori koji su umislili da se bave komponiranjem sevdalinki. Naravno da je to bila izjava za medije, a ustvari Hamdija je završio svoj građevinski fakultet i dobio ozbiljne ponude za rad u inozemstvu, koje je prihvatio. Na koncu, sam sebi je obećao da će se pjevanjem izdržavati dok je na fakultetu. Svjetske prilike i neprilike su ga natjerale da to traje malo duže.

Ostavio je Hamdija Samardžić ogroman pečat na kreiranju današnje interpretacije sevdalinke. Velikani poput Himze Polovine bi se redovno javljali Hamdiji na svojim koncertima u Zagrebu, a razlog su bili zajednički nastupi na Radio Sarajevu gdje je Samardžić nastupao zajedno sa Polovinom.
Samardžić je nastupao do 1952. godine, a nakon toga se posvetio svojoj profesiji i bio uspješan inženjer, radio je na Atlantskoj brani i Atomskoj centrali Krško.

Kao pjevača svi su ga slušali i oni u Kraljevini Jugoslaviji, i oni u NDH i na koncu oni u FNRJ. Postojali su pjevači koji su nastupali u Zagrebu i bili članovi ustaškog pokreta tokom rata, oni su bili pogubljeni nakon dolaska partizana. Postoji jedna anegdota da je najveći partizanski doušnik tada radio na portirnici Vjesnika, taj je znao ko je osvanuo, a ko nije, i na kraju rata je potvrdio i garantirao da Hamdija nije surađivao sa NDH režimom. Naime, sporan je bio njegov nastup u Beču u hali za valcere, u toku rata kada je na poziv otišao tamo da nastupi pred samom vrhuškom tadašnjeg režima. Nije Hamdija ukaljao svoju ljudskost za vrijeme tih nemilih vremena – jedva je živu glavu sačuvao, dokaz tome je opet – njegov angažman nakon rata u sevdalinki i muzici uopće. Nastupao je Gradskoj kavani i za Preporod, bio je i ostao do smrti veliki mecena zagrebačke džamije.
Svoju vjeru, islam, je poštovao iznad svega i živio u skladu sa vjerskim i filozofskim uvjerenjima koji ga nisu odveli niti u jednu ideologiju.
Ostao je “džentlmen” do kraja i tako okončao u svom Zagrebu kojeg je volio više od ičega. Njegovo posljednje počivalište je na Mirogoju.

***

Drugi bosanski glazbeni velikan koji je na svoj repertoar stavio pjesmu „Cijele noći ladovina“ bio je legendarni

ZAIM IMAMOVIĆ

Nakon Hamdije Samardžića, Zaim je pjesmu „Cijele noći ladovina“ snimio 1953., kao tada mladi, pjevač sevdalinki.[9] Njegova je interpretacija vrlo nadahnuta.[10]

Zaim Imamović

 

Godine1957. Beogradski „Jugodisk“ ponavlja ovo izdanje, uz harmoniku Ismeta Alajbegovića Šerbe. Posljednja snimka je iz 2012. godine.[11]

Tekst pjesme koju je izvodio Imamović razlikuje od onoga koji je izvodio Samardžić. On je samovoljno, ili u dogovoru s autorom aranžmana, intervenirao u izvornik. Sada je sada stvorena napeta lirska priča o djevojci koja „suze lije“ jer joj „zlato spava“, a noć je blaga i vlada hladovina. Ova varijanta teksta ženska je pjesma koja otkriva seksualnu žudnju i mušku ravnodušnost, možda čak i grubost, kojih u izvorniku nema, bar ne na direktan način. Podsjećajući na  Imamovićevu korekciju izvornoga teksta, za pretpostaviti je da su Žarko Pribaković, a prije njega Zvonko Bogdan i neki drugi, kako bi dramski zaplet doveli na „čistac“, preko pjesme „On je majko bekrija“, u igru uveli „dragog“ koji je obična pijanica, ali ga djevojka ipak ljubio jer je „bekrija“, što znači ništarija, ali je i „delija“, odnosno on je za nju „sve“. Izmijenjeni tekst želi naglasiti erotsku privlačnost i ljubavi koje ne znaju za opreznost.

Imamovićeva izmjena izvornog teksta :

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku suze lijem,

svog dragoga sanjam.

Gdje si dragi, što te nema

da ne umrem sama?

 

Promjena teksta uočljiva je ako Imamovićev tekst usporedimo s onim Hamdije Samardžića. Tekst koji je izvodio Hamdija Samardžić oslanjao se na izvorni tekst pjesme. Ponavljam:

Cijele noći ladovina

moje zlato spava.

Spavaj, spavaj zlato moje

još svanulo nije

 

Samardžićev i Imamovićev tekst podudaraju se samo u prva dva stiha: Cijele noći ladovina, /

moje zlato spava. …

 

Zaim, odnosno netko iz njegove ekipe, dodao je četiri nova stiha i pjesmi dao erotski naboj. Treba naglasiti kako je Zaim Imamović pjesmu „Cijele noći ladovina“ pjevao na hrvatskome jeziku, a glazbeno izveo skoro kao sevdalinku, slijedeći Samardžića. Naznaka na nekim njegovim nosačima zvuka ističe kako je riječ o „narodnoj pjesmi iz Bosne“. To je dvojbeno, zapravo netočno, ali interpretacija je vrhunska. Što se vibrata tiče, Pribaković se više približio izvorniku.

 

Bošnjačka strana, odnosno profesionalni pjevač, Sidik Semiz, objavio je 1969. na gramofonskoj ploči, a zatim njegov izdavač na YouTubeu, ovu pjesmu 2022. godine. Je li posljednje izdanje učinjeno prije Pribakovićeve pobjede, ili kasnije, nisam istražio. Bilo mi je znakovito što je sada više nije „narodna pjesma iz Bosne“, već je uvrštena među bosansko-hercegovač-ke sevdalinke. To je dvostruka pogreška: prvo pjesma nije bosanska, niti hercegovačka, a drugo, nije niti čista sevdalinka, premda se može pjevati na matricu sevdalinki. Semizova izvedba sačuvala je također hrvatski jezik pjesme.[12]

 

 

Sidik Semiz

 

Tekst Semizove izvedbe nova je varijanta i glasi:

 

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku ruke širi

svog dragana sanja.

Dođi dragi utješi me

da ne budem sama.[13]

 

 

***

Navodim još neke bošnjačke pjevačke zvijezde koje su izvodile našu posavsku pjesmu „Cijele noći ladovina“ uglavnom slijedeći Zaima Imamovića ili Sidika Semiza:

 

NEDŽAD SALKOVIĆ[14]

ZEHRA DEOVIĆ[15]

HIMZO POLOVINA[16]

DŽEVADA SARADŽIĆ 2007.[17]

MIRSAD SMAILHODŽIĆ[18]

 

***

USVAJANJE HRVATSKE NARODNE PJESME „CIJELE NOĆI LADOVINA“, KAO DIJELA SRPSKE GLAZBENE BAŠTINE

Važno otkriće: Smilja Kotur iz Jasenovca

Važno otkriće za predmet ovoga eseja (pomoću, kako danas kažu, „surfanja“) bila je snimka Smilje Kotur, narodne pjevačice iz Jasenovca koja je pjesmu otpjevala, zajedno s 24 druge pjesme, onako kako ju je upamtila u djetinjstvu. Gospođa je iz moga kraja i bio sam spreman zaustaviti se na njezinoj interpretaciji. Tim više, što je jasenovačke pjesme snimila u poznim godinama. Na žalost,  gospođa Smilja je 1991. pošla za rodbinom u Beograd i zauvijek ostavila Jasenovac. Ondje se uključila u društveni život, ali na način koji je korišten u političke svrhe. Zapravo, po meni, gospođu su zloporabili neki etnocentrični glazbeni krugovi i jasenovačke pjesme objavili kao srpsku kulturnu baštinu iz „Zapadne Slavonije“, pisano velikim početnim slovom. Tako je objavljeno i u Wikipediji, kao i člancima koje su o njoj pisali u Beogradu. Zbog agresivne zloporabe i medijskog plasiranja iste, punog kroatofobije i povijesnog revizionizma, primoran sam predstaviti pozadinu djelovanja obitelji Kotur iz Jasenovca.

 

Smilja Kotur

 

Navodim primjer:

Smiljana Smilja Kotur (Jasenovac, 11. studenoga 1928. – Beograd, 29. siječnja 2022.) bila je srpska pjevačica tradicionalnih pjesama Zapadne Slavonije i preživjela zatočenica logora Stara Gradiška.

 

Iz priloženog je razvidno prilagođavanje njezinog životopisa velikosrpskoj promičbi: nigdje ni spomena o Hrvatskoj, a Zapadna Slavonija, pisano velikim početnim slovom, ispada kao da je srpska pokrajina, ili neki zaseban političko-pravni entitet. Jasenovac je hrvatskom mjesto i zajedno s njom ušao je sastav Kraljevine SHS.

U nastavku piše: „Sa sedam godina je pristupila lokalnom pravoslavnom crkvenom horu. U maju 1942. godine, ustaše su u stočnim vagonima Smilju sa celom njenom porodicom iz Jasenovca odvele u logor Stara Gradiška. Zajedno sa majkom i obe sestre, kasnije je odvedena u radne logore u Trećem rajhu, što im je omogućilo da se spasu sigurne smrti u logoru. Drugačija sudbina je zatekla ostale članove porodice – Smiljin otac Čedomir Kotur[19] i još osmoro rođaka je ubijeno od ustaša u  logoru Stara Gradiška.[20] Smilja je preživela i vratila se kući zajedno sa majkom i obe sestre nakon oslobođenja logora.“

Mišljenja sam kako je ovakvo naglašeno isticanje boravka u logoru Stara Gradiška, Smilje Kotur, a to nije isto što i logor Jasenovac, i stradanje članova njezine obitelji, opterećenje za njezinu kratku pjevačku biografiju. Uzastopno se nastoji gospođu prikazati kao žrtvu ustaškog terora zbog toga što je Srpkinja, sa svim političkim i emocionalnim zaključcima koji iz toga proizlaze. Autori prešućuju kako je u navedenome logoru boravila samo mjesec dana, a ostalo vrijeme u Njemačkoj. Ne bježim od povijesnih činjenica, nisam na njih ponosan, ali s njima ne treba manipulirati. Kako bi izgledalo kada bih ja osobno u svakome svome CV-iju navodio kako mi je djed stradao u logoru Jasenovac, a o ostalim članovima šire obitelji da i ne govorim? Kada je riječ o detaljima kao što je ovaj, tada ga je obvezatno staviti u povijesni kontekst. Bez zlih nakana, navodim zbog čitatelja, činjenicu kako u mjestu nije bilo međunacionalnih sukoba, ali su djelovale kulturne i političke udruge svrstane prema ideološkoj, vjerskoj i etničkoj pripadnosti. Tako je u mjestu Jasenovcu djelovala i četnička organizacija u kojoj su se među članovima nalazili ljudi koji su nosili Smiljino djevojačko prezime Čolak, ali i oni koji su nosili prezime njezinoga muža, Kotur. Npr. član četničke udruge bio je Ljuban Čolak, podoficir Kraljevske vojske, a iz obitelji Kotur, Petar Kotur. Iz ove obitelji najpoznatiji je dr. Đuro Kotur, nekada član u Kraljevskoj Vladi, Milana Stojadinovića,[21] kao visoki dužnosnik JRZ. Nakon dolaska nacista dr. Kotur postaje visoki dužnosnik-komesar u Vladi Milana Ačimovića,[22] a potom i đenerala Milana Nedića.[23]

Sada sam došao do točke kada u esej moram unijeti i malo povijesti, da bih potkrijepio tvrdnju kako je dr. Đuro Kotur bio član Nedićevog kabineta, što se u Jasenovcu znalo:

Suradnik Milana Stojadinovića:

„Uži Glavni Odbor JRZ[24]

Do prvog partijskog kongresa, Srpskom radikalnom strankom je upravljao Uži Glavni Odbor, koji je formiran 22. februara 1940. godine u Beogradu, u sledećem sastavu:

1. Predsednik: dr. Milan Stojadinović
2. Potpredsednici: Svetozar Stanković i Bogoljub Kujundžić
3. Sekretari: Momčilo Janković i dr Đura Kotur
4. Blagajnici: Aleksa Pop Mitić i Božidar Josipović
5. ….

Senatori

1. Bogavac Petar, Kraljevo
2. Budišin Stevan, Velika Kikinda
3. Vidaković Antun, Subotica, posednik
4. Glušac Vaso, Vrbaska banovina, načelnik prosvetnog odseka u penziji
5. Đerić Dušan, Tuzla, advokat
6. Zaharić Čedomir, Užice, penzioner
7. Janković Stevan, Valjevo, zemljoradnik
8. Joksimović Ugrin, Gostivar, trgovac
9. Kotur Đura, Zemun, potpredsednik Senata i predsednik kluba senatora
10. Kujundžić Andra, Prizren, učitelj u penziji
11. Kujundžić Bogoljub, ministar u penziji
12. Letica Dušan, Beograd, ministar u penziji
13. Muhamed Zlatko, Debar, privrednik
14. Novaković Dušan, Primorska banovina, školski nadzornik u penziji
15. Stanković Svetozar, Novi Sad, ministar u penziji
16. Stefanović Živadin, Smederevo, lekar
17. Spasojević Janko, Andrijevica, državni savetnik u penziji
18. Trifković Dušan, Beograd, načelnih saobraćajnog odeljenja u penziji
19. Canjuga Vatroslav, Bakar, profesor u penziji
20. Cukavac Miloš, Ćuprija, advokat

U studiji „Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941.-1944“.[25] nalazimo dosta obavijesti o djelovanju našega Kotura iz Jasenovca tijekom Drugog svjetskog rata:

„Ministri u kolaboracionističkim vladama 30. aprila 1941. imenovan je Savet komesara ministarstava:. Stanislav Josifović; komesar Ministarstva ishrane Jeremija Protić.

(…)

11. jula 1941. izvršena je rekonstrukcija Saveta komesara ministarstava:

komesar Ministarstva unutrašnjih poslova Milan Aćimović,
prvi zamenik Tanasije Dinić, drugi zamenik Đorđe Perić; komesar
Ministarstva prosvete Velibor Jonić, zamenik Vladimir Velmar-Janković;
komesar Ministarstva saobraćaja Ranisav Avramović, zamenik Nikola
Đurić; komesar Ministarstva pravde Momčilo Janković, zamenik dr Đura
Kotur; komesar Ministarstva finansija Dušan Letica, zamenik Milan
Horvatski; komesar Ministarstva pošta i telegrafa Dušan Pantić, zamenik
Milorad Dimitrijević; komesar Ministarstva građevina inž. Stanislav
Josifović, zamenik nije postavljen; komesar Ministarstva ishrane Budimir
Cvijanović, zamenik nije postavljen; komesar Ministarstva narodne
privrede inž. Milosav Vasiljević, zamenik dr Mihajlović; komesar
Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja dr Stevan Ivanić,
zamenik Božidar-Darko Petrović.“[26]

„POSTAVLJANJE GENERALNOG STARAOCA ZA LIKVIDACIJU KANCELARIJA JEVREJSKIH ADVOKATA KOJI IZ NEKIH RAZLOGA NE VRŠE SVOJU DELATNOST – Na osnovu člana 23 Uredbe za popunu Naredbe koja se odnosi na Jevreje i Cigane […] a u sporazumu sa Ministrom socijalne politike i narodnog zdravlja […] postavljam: Za generalnog staraoca za likvidaciju kancelarija jevrejskih advokata koji iz nekih razloga ne vrše svoju delatnost, g. dr Đuru Kotura, Pomoćnika ministra narodnog zdravlja i socijalnog staranja. (Marjanović s. r. ministar pravde, Službene novine, 6. februar 1942.)“.[27]

„POSLOVNIK SRPSKE ZAJEDNICE RADA – …§ 9 Odeljenje za propagandu ima za zadaću da duh zakona o Srpskoj zajednici rada prožme radni život i da se odbaci marksističko shvatanje rada. […] § 18 Pripadnici nemačke i mađarske narodnosne grupe ne mogu se obavezati na plaćanje članskih prinosa. […] § 20 Jevreji i cigani ne mogu biti članovi Srpske
zajednice rada. (Z. Popović, zamenik starešine Srpske zajednice rada, odobrio Đ. Kotur, pomoćnik ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, Službene novine, 3. april 1942.)“[28]

„MISAO I CILJ RADNE SLUŽBE RAJHA. PREDAVANJE VIŠEG RADNOG VOĐE SEPA PRAGERA U DVORANI KOLARČEVOG UNIVERZITETA – …Predavanju su prisustvovali visoki nemački pretstavnici, vojni zapovednik za Jugoistok […] Prisutni su bili i pretsednik srpske vlade general Milan Nedić, ministri Velibor Jonić, Tanasije Dinić i dr
Milorad Nedeljković […] Drag. Lj. Jovanović […] Cvetan Đorđević […] pukovnik Mušicki […] dr Đura Kotur […] prof. Milorad Marčetić […] Aleksije Nedeljković […] dr Jovan Mijušković, Momčilo Janković, Danilo Vulović i inž Stojmir Dobrosavljević […] Vladimir Velmar-Janković […] Srboljub Đonić […] Milan Stojimirović-Jovanović […] profesor Vladimir Vujić i mnoge druge ugledne ličnosti Beograda. […]

Sep Prager kaže: ’Adolf Hitler je bio taj koji je otrgao nemački narod ispred smrtonosne
provalije, okrepio ga, dao mu ponovo veru i ujedinio ga. Samo njemu ima da se zahvali što nemački narod nije potonuo u haosu tadašnjeg doba i što nije propao’. Prvi paragraf Zakona o Radnoj službi u Rajhu iznosi sasvim jasno u svoje četiri tačke svrhu i cilj Radne službe. 1) Radna služba je služba časti nemačkog naroda; 2) svi mladi Nemci, oba pola, obavezni su da služe svom narodu u Radnoj službi; 3) Radna služba mora da vaspitava nemačku omladinu u duhu nacionalsocijalizma za zajednicu i za istinsko shvatanje rada, a pre svega za dužno poštovanje manuelnog radnika; […] Posle predavanja višeg radnog vođe Pragera uzeo je rečrukovalac Nacionalnom službom dr Đuro Kotur, koji je, između ostalog, rekao: [… ] ’Radna služba nikla je u Nemačkoj, gde se ona organizaciski i ideološki razvila do savršenstva. […] Razume se da nam još treba dosta i vremena i napora da našu Nacionalnu službu razvijemo do željenog stepena. U tome poslu voćstvo Nacionalne službe koristiće se mnogim načelima koje nam je tako ubedljivo izložio viši radni vođa Prager’.
(Obnova, 8. decembar 1943.).“[29]

„PRETSEDNIK VLADE GENERAL NEDIĆ NACIONALCIMA PRED ODLAZAK U NEMAČKU – Ove nedelje otputovala je za Nemačku jedna grupa kandidata za starešinski kadar Nacionalne službe. Povodom njihovog odlaska ovi vredni i rodoljubivi omladinci bili su primljeni od pretsednika Vlade generala Nedića. Pozdravljajući pretsednika Vlade rukovalac Nacionalne službe dr Đuro Kotur rekao je u svom govoru između ostalog sledeće: ’Ja verujem da će ovi mladi ljudi koji su od prvog dana stupili u Nacionalnu službu, tačno i savesno ispuniti svoj zadatak onako kako dolikuje najboljim sinovima našeg naroda i da će nas dostojno pretstavljati pred velikim nemačkim narodom’ […] Odgovarajući na pozdrave omladinaca, pretsednik Vlade general Nedić održao im je topao govor u kom je najpre istakao sav značaj njihovog puta u Nemačku, u državu koja je istakla grudi svojih najboljih sinova da bi zaštitila Evropu i ljudsku civilizaciju. (Srpski narod, 22. januar 1944.)“.[30]

 

„Politika“, Beograd, 23. novembar 1944.: „Saopštenje vojnog suda Prvog korpusa NOVJ o suđenju ratnim zločincima u Beogradu“. Na popisu optuženih nalazi se i Đuro Kotur

 

***

 

U nastavku biografije Smilje Kotur, pisac na stranicama Wikipedije (podsjećam, Wikipedija ide u cijeli svijet!) ističe kako se ona nakon formiranja Titove Jugoslavije „pridružila novoosnovanom Kulturno-umetničkom društvu ‘Jasenovac’ i sa njim išla na brojna gostovanja, a nastavila je i da bude član srpskog crkvenog hora. Kao izvanredna solistkinja, imala je ponudu da se radi doškolovavanja preseli u Beograd i potom postane solistkinja Radio Beograda, ali je odbila i ostala u rodnom Jasenovcu. Na početku rata u Hrvatskoj 1991. godine, izbegla je iz Jasenovca i došla u Beograd sa porodicom.“

Ponovo moram komentirati: gospođa Smilja je nakon povratka u Jasenovac djelovala u krugovima koji su bili vezani uz SPC i Srbe. U mjestu je djelovalo i drugi KUD pod nazivom „Svačić“.

„Zahvaljujući World music asocijaciji Srbije je 2016. snimila četiri pjesme za album ‘Pesme iz Jasenovca’.

Umrla je 29. januara 2022. godine u Beogradu…, a opelo je služio episkop pakračko-slavonski Jovan, po blagoslovu patrijarha srpskog Porfirija.“

 

Ponovo manipulacije: koji je to rat u Hrvatskoj, tko je ratovao, tko je koga napao? … niti riječi, kao da se radilo o građanskome ratu! Sudjelovanje u ispraćaju posmrtnih ostataka gospođe Smilje najviših prelata SPC kazuje o značenju koje su davali pjevanju Smilje Kotur, kao srpskoj kulturnoj baštini.[31]

Autori zaključuju:

„U srcu je nosila i tugu i pesmu iz Jasenovca: Smilja Kotur, izvođač tradicionalnih srpskih pesama, preselila se u večnost.[32]

 

Smilja Kotur – fotografija kao manipulacija

Tekst ispod njezine fotografije: „Otišla je Smilja Kotur (1928-2022), devojčica rođena u Jasenovcu koja je sa 13 godina dospela u pakao logora Stara Gradiška i žena koja je bila jedinstvena pojava na muzičkom nebu Srbije. Posle duže bolesti, preminula je u 94. godini, a biće sahranjena danas na groblju Lešće u Beogradu. (…)“

Drugi autor Smiljinog in memoriama piše:

„Uzbudljiva je i teška Smiljina životna priča. Sa svojom porodicom i ostalim Srbima, odvedena je u logor Stara Gradiška. Po završetku rata vratila se u svoj rodni Jasenovac, koji je, zbog građanskog rata, morala zauvek da napusti. A, onda je u Srbiji, u 88. godini snimila prvi album kao jedan od najznačajnijih pevača tradicionalnih srpskih pesama“.

Slijedeći autor dodaje:

„Srećno Smiljino detinjstvo, odrastanje uz predanja o svom rodu i pevanje u pravoslavnom crkvenom horu, prekinuo je Drugi svetski rat. U stočnim vagonima, 1942. godine, prebačena je u zloglasni logor. Od sigurne smrti nju, majku i obe sestre spasao je premeštaj u nemačke i austrijske radne logore, dok su njen otac Čedomir i još osam članova porodice stradali od ustaške kame“.[33]

Slijedi prisvajanje hrvatske kulturne baštine i zloporaba ličnosti Smilje Kotur. Veliku ulogu imale su njezine kćerke Dušanka i Gordana.

„Po završetku rata, kao član KUD ‘Jasenovac’, gostovala je na folklornim smotrama i festivalima.[34] Izvodila je srpske tradicionalne pesme Zapadne Slavonije, čije je napeve naučila od majke i starijih rođaka, a koji su danas gotovo nestali.“

Ovdje je riječ o teškoj pogrešci, iz neznanja, ali možda i namjernoj krađi hrvatske zavičajne kulturne baštine. Kao prvo, zapadna Slavonija je dio Republike Hrvatske. Pisano s velikim početnim slovom krije se naziv paradržavne tvorevine iz vremena Domovinskog rata, tzv. SAO Zapadna Slavonija“ koja je kasnije priključena paradržavi „Republika Srpska Krajina“. I to je najružnije u ovoj priči. Zapadna Slavonija je moj zavičaj i dobro poznajem tamošnju kulturnu baštinu. Ona je najvećim dijelom zajednička  Hrvatima i srpskoj manjini, osim sadržaja koji su uvezeni posredstvom vojnih časnika i pripadnika najprije Vojske Kraljevine Jugoslavije, a potom i JNA, te državnih činovnika, žandara i SPC, nakon ujedinjenja Kraljevine Srbije i Države Slovenaca, Hrvata i Srba, 1. prosinca 1918. godine. Srbi u Jasenovcu dijele s Hrvatima narodne pjesme, običaje i nošnju. Postoje nijanse, ali one su normalna dio povijesnog suživota ovih etnija. Pjesma „Cijele noći ladovina“ nije srpska, niti bošnjačka. Nastala je u narodu vjerojatno krajem 18. stoljeća, u gornjoj Posavini. S jednakim oduševljenjem pjevali su ju Hrvati, Srbi i Muslimani, danas Bošnjaci, tijekom proteklih vremena.

Iz in memorima Smilji Kotur saznajem i imena koja se mogu vezati uz ovakvu krađu kulturne baštine:

„U Beograd je, ipak, došla 1991. Tu je posle gotovo tri decenije pevačkog zatišja, stekla novo pevačko društvo. Unuk ju je upoznao sa Draganom Tomić,[35] koja izvodi srpske tradicionalne pesme i svira kaval.[36]

– Našla se u krugu pevača najmlađe generacije iz Beograda – navodi Svetlana Spajić,[37] čuvena pevačica tradicionalnih pesama“.

Dakle u „igri“ su Smiljin unuk, unuka, Ivana Nešović, etnoglazbenice Dragana Tomić, Svetlana Spajić i Marija Vitas.[38]

Uz podršku World music asocijacije Srbije, snimila je 2016. dvadeset četiri pjesme za album ‘Pesme iz Jasenovca.      Nije bilo dovoljno Smiljino pjevanje prikazati srpskoj javnosti, već je o tome trebalo obavijestiti i Ruse. Znakovito!?

Smilja Kotur – Cijele noci ladovina скачать бесплатно[39]

***

2021.[40]

 

***

Do ovog trenutka mogao sam razumjeti odnos Smilje Kotur i beogradskog kruga kojemu se priključila, prema hrvatskoj narodnoj pjesmi „Cijele noći ladovina“. Sada se pojavila činjenica kada je svako razumijevanje onemogućila. Pojavila se zlopopraba koju treba osuditi:

Vrhunac zloporabe

Zloporaba pjevanja Smilje Kotur pokazuje uvrštavanje pjesme „Cijele noći ledovina“ u komemoraciju „Voćin-Krvava nedjelja 30 godina kasnije“.

Poslušajmo i pogledajmo[41]

Ovdje je riječ o stavljanju pjesme u ratni kontekst Domovinskog rata i to na strani „Belih orlova“ i paravojske V. Šešelja. Pored navedenih pjevačica u tome su sudjelovali i visoki dužnosnici SPC-a. Voćin su srpske paravojne snage razorile, a velik dio hrvatskog pučanstva je ubijen. Tijekom Domovinskog rata stradao je i određen broj članova srpske manjine. To nitko ne spori. Ali manipulacija kao što je ova komemoracija nadilazi okvire mirne akademske rasprave. Ovako se ne smije raditi s narodnim pjesmama koje nisu vojničke, niti domoljubne, već naprosto lirske, nježne i ljubavne.

Ponovo sam prinuđen reagirati kao povjesničar:

Podsjećam: pokolj u Voćinu izvršen je 12. i 13. prosinca 1991. godine. Bio je to razni zločin kojeg su počinile srpske paravojne postrojbe za vrijeme Domovinskog rata. U ovom masakru srpske su snage ubile između 45 i 55 hrvatskih civila. Kasniji nalazi su došli do brojke od 47 hrvatskih civila. Prema izvješću Amnesty Internationala, srbijanske paravojne postrojbe, među njima “Beli orlovi“ i „četnici“, su prije povlačenja ubili najmanje 42 Hrvata, među njima i žene i starce, u selima Voćinu i Humu. Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. uništili su hrvatske kuće i eksplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru preko 500 godina, u kojoj su skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanima, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu)) također je strijeljano. Osebujnost ovog slučaja je to što je ovo najdokumentira-niji ratni zločin, jer su se inozemni medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičnu istragu. Prema forenzičarskom izvješću objavljenom 19. prosinca u Zagrebu, pronađena su 43 leša: 15 je bilo žena od kojih je 12 imalo između 57 i 76 godina; a ostalo su bili muškarci, od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Većina je smaknuta vatrenim oružjem, no sedmero je bilo spaljeno a jedna je žrtva imala rane za koje se pretpostavlja da potječu od sjekire. Valja napomenuti da je jedna od žrtava bio S.N., 77-godišnji Srbin, koji je prema izvještaju za autopsiju preminuo od krvarenja. Mjesni svećenik je izjavio da je on poginuo u pokušaju da zaštiti svoje hrvatske susjede. Mještani su novinarima izjavili da su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri te da prva tri mjeseca nakon što su Srbi samovoljno preuzeli vlast u Voćinu nisu puno patili. No situacija se dramatično pogoršala kada su stigli “Beli orlovi” koji su počeli terorizirati Hrvate i tjerati ih na prisilni rad. Prema jednom svjedoku, srbijanska policija je upala u njihovu kuću i optužila njegovu obitelj da informiraju hrvatsku vlast, iako nisu imali radio prijenosnik. Svezali su ih i tukli, sve dok ih nije spasio srpski policajac koji ih je poznavao. Ipak, opljačkana im je i zapaljena kuća, a oca su smaknuli.

Kanim biti objektivan i prenijeti i obavijest srpske strane, jer ne želim da ovaj esej dobije bilo kakvu političku notu, a najmanje želim da potakne otvaranje starih rana. Njih treba zaliječiti, a to bi trebao biti jedan od ciljeva glazbe i svih ljudi dobre volje. Ovakva zloporaba glazbe hrvatske Srpkinje, Smilje kotur, a poglavito stavljanje hrvatske narodne pjesme „Cijele noći ladovina“ u kontekst Šešeljeve politike vrlo je loše iskazivanje srpskog rodoljublja i samoidentifikacije.[42]

Opis događaja: Područje Voćina i okolnih sela je od augusta do decembra 1991. bilo pod kontrolom srpskih snaga, uključujući dobrovoljačke paravojne jedinice zvane “šešeljevci” i “Beli orlovi”. U tom razdoblju dogodili su se brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom u Voćinu i okolnim selima (Lager Sekulinci, Prevenda i Kometnik). Međutim, povlačenjem srpskih postrojbi i ulaskom Hrvatske vojske na područje Voćina i okolnih sela, zločini nad civilnim stanovništvom ne prestaju (?!, op a.) 13. decembra 1991. i u idućih nekoliko dana događaju se ubojstva i nestanci Srba koji su ostali u svojim selima. Većina ubijenih i nestalih su bili Srbi, civili, mahom stariji od 60 godina. Mnogi od njih do danas nisu pronađeni. Činjenica je da se danas spomen Voćina automatski povezuje sa zločinima počinjenim nad Hrvatima 1991., dok u jako malom dijelu javnosti postoji svijest o zločinima nad Srbima na istom području, što još jednom pokazuje potrebu daljnjeg istraživanja i procesuiranja zločina nad svim civilima u voćinskom kraju“.

Evo primjera koji ima sve odlike prisvajanja tuđe kulturne baštine, a možete ga još uvijke pronaći na smemrežju:  Na srpskome portalu „Kapetan“ (http://kapetan.users.sbb.rs/textyrs/menyrs.html) među inim podjelama narodnih pjesama navode se i  „Pesme iz Srbije i bivših republika YU“. Od „bivših republika YU“ Hrvatske nema, ali se navode „Srpske i mađarske romanse“. Svaki imalo obrazovaniji znalac ove problematike postaviti će pitanje: kakve veze ima zajedničko navođenje srpskih i mađarskih  romansi ispod navedenog naslova? Naravno, nikakve stručne veze nema, ali ima političku konotaciji, a to je želje za manipulacijom. Iz navedenog popisa može se zaključiti kaka naša pjesma „Cijele noći ladovina“ pripada žanru romansi, ali nije razvidno je li riječ o srpskoj ili mađarskoj romansi? Dakako, riječ je o nečijoj proizvoljnosti i amaterizmu, iako bi bilo bliže istini kako to namjerna dekroatizacija navedene pjesme. Svemrežje je moćan medij i ovakva zloporaba odlazi u svijet šireći svoju neistinu.

„Pesme iz Srbije i bivših republika YU[43]

– srbske i mađarske romanse:

 

A život teče dalje
Bele ruže
Bolujem ja
Cele noći ladovina
Hladan vetar poljem piri
Ima dana
Imam jednu želju
Kad bi ove ruže male
Lakše, lakše, moj konjiću
Maro, Maro
Na te mislim
Nekad sam i ja voleo
Oprosti mi mila mati
Pogreših samo jednom
Te oči tvoje zelene
Ti bi htela
Ublaži nemir moj“

 

 

***

USVAJANJE I PRISVANJA HRVATSKLE NARODNE PJESME „CIJELE NOĆI MJESEČINA“ OD STRANE KOMŠILUKA I SUSJEDSTVA

Vojvodina, uloga Zvonka Bogdana

 

Kao Hrvat-Bunjevac Zvonko Bogdan je dobar poznavatelj bunjevačkog, vojvođanskog, ali i srpskog melosa. Još 1970. snimio je pjesmu „On je majko bekrija“.[44]

Pjesmu „Cijele noći ladovina“ snimio je u više navrata, na srpskom jeziku i stalno je na njegovome repertoaru. Za sada imam samo indicije kako je upravo on tekst ove pjesme prilagodio srpskome jeziku, a ukoliko je jezik temeljni čimbenik etničke identifikacije, utoliko se i pjesma tome „prilagodila“ u interpretaciji niza ostalih srpskih izvođača. Nitko od srpskih izvođača, koliko mi je poznato, nije ovu pjesmu snimio prije Zvonka Bogdana.[45]

Godine 2013. i 2014. Bogdan ide dalje i povezuje navedene dvije pjesme.[46]

Isto čini i kasnijih godina:[47]

Na portalu „tekstomanija“ nalazi se hrvatski tekst pjesme „Cijele noći ladovina“, uz napomenu kako je to uradak Zvonka Bogdana. Inače, on ovu pjesmu koncertima u Zagrebu pjeva u hrvatskoj varijanti teksta. Bilo bi korisno da je naveo izvor iz kojega je preuzeo navedeni tekst.[48]

 Na koncertima u Hrvatskoj Bogdan je pjesmu izvodio na hrvatskome jeziku. To pokazuje kako dobro znade razliku između izvornika i prijevoda.

 

Primjer:[49]

SRBIJA[50]

 

 

HRVATSKI IZVOĐAČI ZANEMARILI PJESMU „CIJELE NOĆI LADOVINA“

Začuđujuće, ali među hrvatskim izvođačima narodnih pjesama, pjesmu „Cijele noći ladovina“ mali je broj stavio na repertoar. Ne znam to objasniti osim slabim obrazovanjem i indolencijom. Njihovo zanemarivanje mogu jedino objasniti učestalošću izvedaba bosanskih i srpskih pjevača, koja ih je mogla impresionirati i navesti na zaključak kako to ipak nije hrvatska narodna glazba. To je oblik i straha od mogućih kritika i optužbi sa srpske strane. Ja, eto, optužujem hrvatske etno-muzikologe. Njihova je šutnja teško razumljiva. Zbog toga ističem kao svijetao lik pokojnoga Franju Kneževića iz Slavonskog broda.

Počelo je 1946.

Prvo predstavljanje u Republici Hrvatskoj pjesme „Cijele noći ladovina“, stavljeno je u unitaristički kompleks, sa srpskim prijevodom naslova. Riječ je o 1946. godini. O tome svjedoči naslovnica „Albuma narodnih pjesama i plesova“. Mislim kako je upravo s ovim albumom počela dekroatizacija naše pjesme, odnosno njezino izdvajanje iz regionalnog i povijesnog konteksta u kojima je nastala. Zanimljivo, ing. Samardžić je još pjevao izvornu varijantu. Očito, politički čimbenici su odlučili pjesmu „Cijele noći ladovina“ staviti u Prokrustovu postelju ideologije „bratstva-jedinstva“.

Dokument:

„Album narodnih pjesama i plesova : za klavir, harmoniku, gitaru i pjevanje“ : svezak I. / obradio Mirko Gavrilović, Zagreb, 1946.[51] O tome svjedoči i slika na naslovnici nosača zvuka.

 

Za razliku od gore navedenog albuma, sačuvan je rukopisni melografski zapis velikog znalca narodnih pjesama, Slavka Jankovića. Riječ je o njegovo zbirci „Narodne pjesme iz Nijemaca u Slavoniji“. Autor nije izrijekom naveo kako je riječ o hrvatskim narodnim pjesmama iz Nijemaca, ali se podrazumijeva s velikom vjerojatnošću kako je tako pisao. Bile su to godine unitarističkih tendencija i isticanje etnonima nije bilo poželjno.

1954.

Narodne pjesme iz Nijemaca u Slavoniji, (ONŽO NZ 58 a), 1954.

Autor zbirke: Janković, Slavko

Signatura zbirke :IEF rkp N 213

Lokalitet: Hrvatska: Vukovarsko – srijemska ž.: Nijemci

Godina zapisivanja:  1954.

Ključne riječi

Vrsta zbirke : Melografski zapis

Fond: Rukopisni fond

Vrsta građe. note

IEF_RKP_N0213_00_262_15414c.TIF) „Cele noći ladovina“ (IEF_RKP_N0213_00_263_15415.TIF, IEF_RKP_N0213_00_264_15415a.TIF)

 

Tek 2008. javlja se prvi snimak pjesme „Cijele noći ladovina“ u kontekstu hrvatske glazbene baštine. Od snimke gospodina Smardžića do ove godine pjesmu su obilno uključili u svoj repertoar brojni bosanski i srpski pjevači, a njihovi etno-muzikolozi ustalili njezin tretman kao dio njihove kulturne baštine.

Marta Kolega[52]

 

Marta Kolega

Marta Kolega je ponudila slijedeći tekst pjesme „Cijele novi ladovina“:

Cijele noći ladovina

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava

Po jastuku ruke širi,

svog dragana sanja

Dođi dragi utješi me,

poludjeću sama. 

 

2012. Folklorni ansambl Brod

Memorijalni koncert održan 2012. godine u Slavonskom Brodu povodom deset godina od smrti Ivana Možara – Moce. Vodio je Folklorni ansambl Broda kao i brojna kulturno umjetnička društva (Ruščica, Brodsko Vinogorje, Slobodnica, Vrba, Podvinje, Brodski Stupnik, Oriovac, Novska i dr.) u nekima je bio povremeno postavljajući koreografije slavonskog područja, a u nekima je bio voditelj od početka djelovanja. …[53] Nastup folklorne skupine iz Novske posebno je značajan u kontekstu ovoga rada, jer je riječ o prostoru u kojem je nastala pjesma.

 

2016.[54]

Muška pjevačka skupina KUD-a “VEZ” Ruščica

***

2019.[55]

FRANJO KNEŽEVIĆ[56]

 

Tekst pjesme „Cijele noći ladovina“ u interpretaciji Franje Kneževića.

 

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku ruke širi

svog dragana sanja:

dođi dragi, utješi me

poludjet ću sama.

Spavaj, spavaj,

zlato moje,

sanjaj me do dana.

 

Kao znak zahvalnosti Franji Kneževiću, zbog toga što je najviše doprinio ponovnom ubaštinjavanju naše pjesme, ovome eseju prilažem i nekoliko obavijesti o ovome zaslužnom, a tako samozatajnome čovjeku.

 

„In memoriam

 

Preminuo je Franjo Knežević, poznati brodski narodni pjesnik, skladatelj i pjevač

U 78. godini jutros je (petak, 26. siječnja 2022.) u Zagrebu nakon duge i teške bolesti preminuo Franjo (Franja) Knežević, poznati narodni pjesnik, skladatelj i pjevač iz Slavonskog Broda…

Franjo Knežević, legendarni skladatelj i narodni pjevač, preminuo je sinoć nakon duge i teške bolesti u 78. godini života.

Knežević je rođen u Vranovcima 1940. godine, a iako je završio Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, cijeli se život bavio glazbom, poezijom i umjetnošću.

Karijera ovog talentiranog glazbenika bila je izuzetno plodonosna, snimio je više albuma narodne glazbe, a neke od pjesama po kojima ga publika najviše pamti su ‘Kućo moja, kućo stara’, ‘Mene majka jedinog ima’, ‘Jedna žena usamljena’, ‘Dođi, Dođi’ i mnoge druge.

Kućo moja, kućo stara; Kajo moja, Kajo; Bolestan sam; Mene majka jednog ima… – samo su neke od Franjinih legendarnih pjesama snimljenih na pet albuma koje će ostati za sve generacije i sva vremena kao trajni spomen na ovog velikog čovjeka i umjetnika koji je ostavio veliki trag na glazbenoj sceni regije.

72-godišnjak iz Slavonskog Broda izdao svoj peti CD![57]

Iako će 11. srpnja proslaviti 73. rođendan, Franjo Knežević iz Slavonskog Broda, narodni pjesnik, skladatelj i pjevač, nedavno je izdao peti album – “Siroma”, a ovih je dana započeo i službeno predstavljanje najnovijeg CD-a. Ističe da je riječ o jubilarnom i prvom autorskom albumu koji je i kvalitetom zaslužio taj epitet.

– (…) Svoj prepoznatljiv glazbeni stil koji spaja harmoniku i tamburu, ali i violinu i klarinet, Franjo ne želi promijeniti. “Od svoje rane mladosti pišem i pjevam. Moje pjesme nastaju okruženjem svega onoga što osjećam, živim i proživljavam. Pjesme su dio mog iskustva, iz života i o životu”, kaže Franjo, koji je 2009. izdao zbirku pjesama “Šapat duše” (…).  (S. Fridl).

***

Ostali izvođači pjesme „Cijele noći ladovina“:

Zbor „Fige“[58]

***

Koliko je pjesma „Cijele noći ladovina“ ukorijenjena u tradiciju Hrvata zapadne Slavonije pokazuje i snimak narodnoga pjevača Mate Pavića. On je njezin izvorni tekst 2020. preradio i aktualizirao kao sarkazam u odnosu na pandemiju virusa COVID 19.[59]

***

SPAJANJE[60] HRVATSKE NARODNE PJESME, „CIJELE NOĆI HLADOVINA“, SA SRPSKOM NARODNOM PJESMOM, „ON JE MAJKO BEKRIJA“

Nisam detaljno  istražio tko je prvi učinio sjedinjavanje pjesama „Cijele noći ladovina“ i „On je majko bekrija“. To za predmet ovoga rada i nije najbitnije, premda je znakovito. Koliko sam uspio saznati i ovdje prednjači bunjevački pjevač Zvonko Bogdan.[61] Njegov primjer slijede Žarko Pribaković i Danka Stojiljković, da navedem samo najpoznatije.[62]

 

Zaključak:

Narodna pjesma „Cijele noći ladovina“ samo je jedan od primjera koji sam stavio u prvi plan. Nastala je unutar našeg etničkog i državno-pravnog prostora, stoga ju možemo smatrati i hrvatskom glazbenom baštinom, ne odričući multietnički povijesni kontekst jasenovačke Posavine i kulture među-utjecaje do kojih je došlo tijekom povijesti. Ova pjesma, ukoliko se ispravno predstavi javnosti, može pokazati na dobar način kako glazba nadilazi etničke i konfesionalne granice. U ovom slučaju reagirati bi trebali iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba.

 

 

 

VARIJANTE PJESME „CIJELE NOĆI ‘LADOVINA“

 

HAMDIJA SAMARDŽIĆ

„Cijele noći ladovina

moje zlato spava.

Spavaj, spavaj zlato moje

još svanulo nije“

 

ZAIM IMAMOVIĆ

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku suze lijem,

svog dragoga sanjam.

Gdje si dragi, što te nema

da ne umrem sama?

 

SIDIK SEMIZ

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku ruke širi

svog dragana sanja.

Dođi dragi utješi me

da ne budem sama

 

MIRSAD SMAILHODŽIĆ

Cijele noći ladovina

moje zlato spava.

Po jastuku ruku širi

svog dragana sanja.

Dođi dragi zagrli me,

cijelu noć sam sama.

Dođi dragi poljubi me,

cijelu noć sam sama.

 

 

ZVONKO BOGDAN

 

 Cijele noći ladovina

 

Cijele noći ladovina
Moje zlato spava

Na jastuku ruke širi
Svog dragoga sanja

Dođi dragi utješi me
Poludjet ću sama

Spavaj, spavaj zlato moje
Sanjaj me do dana

Zvonko Bogdan – Cijele noći ladovina

 

 

SMILJA KOTUR

16. CIJELE NOĆI LADOVINA ( IT IS COOL AIR WHOLENIGHT THROUGH) 5 – 7 SINGERS ”Sedeljačka” song, according to singing of Smilja Kotur from Jasenovac, Slavonia, Croatia

 

Smilja Kotur je, također, unijela zbrku u tekst pjesme, odnosno predstavila je dvije njezine varijante:

 

A

 

Cijele noći ladovina

Moje zlato spava X2

Po jastuku ruke širi

Svog dragana sanja

Dođi dragi utješi me P

poludeću sama

 

B

 

CIJELE NOĆI  LADOVINA

MOJE ZLATO SPAVA.

PO JASTUKU RUKE ŠIRI

SVOG DRAGANA SANJA.

DOĐI DRAGI, UTJEŠI ME

POLUDJET ĆU SAMA.

 

 

FRANJO KNEŽEVIĆ.

 

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku ruke širi

svog dragana sanja:

dođi dragi, utješi me

poludjet ću sama.

Spavaj, spavaj,

zlato moje,

sanjaj me do dana.

 

ŽARKO PRIBAKOVIĆ

„Cele noći ladovina

Cele noći ladovina

moje zlato spava

Po jastuku ruke širim,

svog dragoga sanjam.

Dođi dragi, utješi me,

poludeću sama.“

[1] Zarko Pribakovic – Cele noci ladovina (Festival Studentsko ljeto 2022.)

Festival Studentsko ljeto

https://www.youtube.com/watch?v=T99aOf94l0

17. listopada, 2022.

[2] Jovan Adamov (Čoka, 5. svibnja 1942.), je skladatelj i dirigent zabavne glazbe. Diplomirani inženjer strojarstva. Glazbeno obrazovanje stekao u Novom Sadu. Kontrabasist i povremeno dirigent Plesnog orkestra Radio-Novog Sada, gdje je i glazbeni producent. Kao skladatelj zabavnih melodija sudjeluje od 1964. godine na mnogim jugoslavenskim festivalima. Pored šlagera, starogradskih pjesama i romansi pisao filmsku i scensku glazbu. Dobitnik je brojnih nagrada.

 

[3] Poslušajmo kako Žarko kao dječak izvodi navedenu pjesmu na završnici „VIII. kampa tolerancije“ 2014. godine u Bačkoj Topoli:

Žarko Pribaković – On je majko bekrija

https://www.youtube.com/watch?v=JqtfT_TkBSA

5. kolovoza, 2014.

[4] Ovaj pojam je vrlo čudan i ne znam kako ga prevesti i prilagoditi duhu i slovu hrvatskog jezika. Surfanje Internetom je naziv za proces pretraživanja stranica na web resursima. Podučavaju me: „Čovjek ulazi u društvenu mrežu?“ Izvorno  je drukčije: „Surfanje ili surf je površinski vodeni šport. Sudionik se nalazi na vrhu razbijajućeg  oceanskog površinskog vala dok se približava obali, najčešće na dasci za surf. Uz dasku, surfer može rabiti dasku za koljena, dasku za tijelo (isto poznate kao boogie boardove), kajake, surf skije i vlastito tijelo“ (Wikipedija).

[5] Pretpostavka kako je aranžer ove dualne kompozicije, iskusni srpski glazbenik, Jovan Adamov, temelji se na činjenici što je on bio aranžer i Žarkove pobjedničke pjesme „Dunave“ koju je mladić izveo na festivalu „Tamburica fest 2021.“ održanom u Novome Sadu.

 

[6] Vibrato (tal., od glagola vibrare, vibrirati) je glazbeni učinak koji se sastoji od pravilne, pulsirajuće promjene visina tona. Koristi se za dodavanje izražaja vokalnoj i instrumentalnoj muzici. Vibrato se obično promatra na dva načina: količine varijacije visine tona („stupanj vibrata“) i brzine kojom se visina tona mijenja („stopa vibrata“). U vokalnoj glazbi prepoznajemo ga kao redovitu i pulsirajuću promjenu u visini glasa tona, a u instrumentalnoj kao tehniku sviranja lijeve ruke gdje glazbenik ne dižući prst sa žice lagano ga “ljulja” i tako stvara vibrirajući zvuk tona. Općenito ga karakteriziraju sljedeći čimbenici: brzina vibriranja (koliko brzo ton ide gore-dolje), raspon (zamah) tona i modulacija intenziteta. Vibrato se opravdano smatra živim zvukom. Stoga se osobito koristi u klasičnoj glazbi. U glazbenoj praksi s raznim oblicima promjene tona obično se nadopunjava s tremolom, a razgraničenje tih srodnih fenomena teško je razlučiti. Upotreba vibrata ima za cilj dodati toplinu noti.

[7] Poslušajte interpretaciju Hamdije Samardžića:
Hamdija Samardžić – Cijele noći ladovina (1951.)

https://www.youtube.com/watch?v=5IJSFm71_WA

[8] https://depo.ba/clanak/227777/znate-li-pricu-o-hamdiji-samardzicu-gradevinski-inzinjer-koji-je-pjevao-sevdalinke-u-zagrebackim-kavanama ; Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook

[9] Zaim Imamović (Mrkonjić Grad, 26. kolovoza 1920. – Sarajevo, 2. veljače 1994.) bošnjački i bosansko-hercegovački  veljače 1994.), bosanskohercegovački izvođač sevdalinke. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, izvođača, skladatelja, ostalo je upisano u antologiju sevdalinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i izvođenju sevdalinke.

Vidi:

Zaim Imamović – Cijele Noći Ladovina / Čudna Jada Od Mostara Grada

https://www.youtube.com/watch?v=tgsntQKX0vA

[10] Harmonika: čuveni umjetnik: Ismet Alajbegović – Šerbo

Zaim Imamović – Cijele noći ladovina. Jugoton C-6274, , 1953.
Zaim Imamović – Cijele noći ladovina –

YouTubehttps://www.youtube.com › watch

Označeno kao „Narodna pjesma iz Bosne“. Jugoton C-6274, mtx 660, 1953. y

[11] https://www.youtube.com/watch?v=SUQtU8UTZ1E

Zaim Imamović – Cijele noći ladovina – YouTube

https://www.youtube.com

10. kolovoza 2012.

[12] Vidi:

„Cijele noći hladovina“ – antologija BH sevdalinke (hrv.)

https://www.youtube.com/watch?v=1_Jy2AvNbTE

10. listopada, 2022.

Provided to YouTube by Tempo Production Cijele noći hladovina · Sidik Semiz Antologija BH Sevdalinke 6 ℗ 2022 Muzicka Produkcija BHRT Released on: 2022-10-01 Main Artist: Sidik Semiz Auto-generated by YouTube.

[13] Snimak potječe iz 1969. godine. Pjevača je pratio Tamburaški orkestar Radio Sarajeva. Pjesma se čuva u Arhivu Radija BiH: Bošnjaci Hercegovine

http://www.youtube.com/watch?v=JBmdjKWu_Ig

[14] Nedžad Salković – Cijele noći ‘ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=VqO_Lg7dmKY&list=RDVqO_Lg7dmKY&start_radio=1&rv=VqO_Lg7dmKY&t=11 2019.

[15] Zehra Deović – Cijele noći ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=lUh6W5FGJDk

25. ožujka, 2012.

Tekst je isti kao kod Sidika Semiza:

 

Cijele noći ladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku, ruke širi,

svog dragana sanja.

Dođi dragi, utješi me,

da ne budem sama.

[16] Himzo Polovina – Cijele noći hladovina

https://www.youtube.com/watch?v=JRG1vgAtoCs&t=179s

2. studenoga 2019. Tekst je isti kao kod Sidika Semiza, s razlikom što je stavljen u ich formu:

Cijele noći ladovina

Cijele noći hladovina

moje zlato spava

Po jastuku ruke širim

svog dragana sanjam

Dođi dragi utješi me

cijelu noć sam sama

[17] Dževad Saradžić – Cijele noći hladovina

https://www.youtube.com/watch?v=Xcmwi5aObM4

[18] Mirsad Smailhodžić: Cijele noći hladovina

https://www.youtube.com/watch?v=GRDXLkJRAKU Mirsad Smailhodžić: Cijele noći hladovina

https://www.youtube.com/watch?v=GRDXLkJRAKU

25. kolovoza 2015.

U Mirsadovoj interpretaciji  nema harmonike, već su samo tamburice. Stihovi su na hrvatskom jeziku, ali malo promijenjeni:

Cijele noći ladovina

moje zlato spava.

Po jastuku ruku širi

svog dragana sanja.

Dođi dragi zagrli me,

cijelu noć sam sama.

Dođi dragi poljubi me,

cijelu noć sam sama.

 

Uočava se širenje dramske radnje udaljavanjem od izvornika.

[19] Popuno krivi navod. Smiljino djevojačko prezime je Čolak, što znači kako joj Čedomir Kotur mogao biti ili svekar, ili djever. Ona je udajom dobila prezime Kotur.

[20] U recentnoj knjizi Alojza Buljana i Franje Horvata: „Prešućivane novljanske žrtve“ (Ogranak Matice hrvatske u Novskoj, Novska, 2011.) ne nalazi se među žrtvama ime Čedomira Kotura. Kako su obavijesti tijekom nastanka knjige za žrtve iz Jasenovca autorima davali Pero Kotur (1926.), Živko (1932.) i Smiljka (1928.) Kotur, rođena Čolak“ (nav. dj. str. 34.), sasvim je sigurno kako bi naveli imena Čedomira Kotura i Smiljinog oca (kojemu ne znam ime), da su se nalazili među žrtvama. Očito je riječ o debeloj zloporabi povijesne istine.

[21] Milan Stojadinović (Čačak, 4. kolovoza 1888.-Buenos Aires, 24. listopada 1961.) bio je srpski ekonomist, sveučilišni profesor i političar. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 24. lipnja 1935. do 5. veljače 1939. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata, 18. ožujka 1941., prognan je na grčki teritorij, a zatim predan Englezima. Godine 1948. stiže u Argentinu i nastanjuje se u Buenos Airesu. Tamo stupa u kontakt s bivšim poglavnikom NDH Antom Pavelićem, s kojim krajem 1954. sklapa načelni sporazum o razbijanju i podjeli komunističke Jugoslavije. Stojadinović je bio član Narodne radikalne stranke Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ). Dvije godine poslije njegove smrti,1963., El Economista objavljuje njegove memoare Ni rat ni pakt: Jugoslavija između dva rata.

[22] Milan Aćimović (Pinosava, 31. svibnja 1898.-Zelengora, svibnja 1945.), srpski političar prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je na čelu Komesarskog vijeća tijekom 1941. godine, prve kolaboracionističke srpske vlade nakon Travanjskog rata. Po struci je bio kriminolog. Prije Drugoga svjetskog rata bio je načelnik beogradske policije. Od 21. prosinca 1938. bio je ministar unutarnjih poslova u vladi Milana Stojadinovića. Aćimović je bio žestoki protukomunist i pronjemački orijentiran. Prije izbijanja rata bio je u kontaktima s njemačkim obavještajnim službama. Dvanaest dana poslije kraja Travanjskog rata, 1. svibnja 1941., postavljen je na čelo Komesarske uprave. Na čelu tog tijela bio je do 29. kolovoza kad ju je nadomjestila Vlada narodnog spasa na ćelu s generalom Milanom Nedićem, u kojoj je Aćimović bio ministrom unutarnjih poslova. Dužnost je obnašao do 10. studenoga 1942. godine. Od početka njemačke okupacije surađivao je Aćimović s četničkim pokretom generala Draže Mihajlovića. Nakon što je smijenjen s dužnosti, bio je svezom između Mihailovića i Nedića i Hermana Neubachera radi objedinjavanja svih snaga protiv partizana. Poginuo je povlačeći se sa četnicima bitci na Zelengori svibnja 1945.

[23] Milan Nedić (srpski Милан Недић, Grocka, Beograd, 2. rujna 1878.-Beograd, 4. veljače 1946.) bi je  srpski političar i general vojske Kraljevine Jugoslavije, a najpoznatiji je kao vođa kvislinške vlade u Srbiji pod okupacijom Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu. Imao je važnu ulogu u istrjebljenju (holokaustu) Židova na području Srbije, kojim je već do sredine 1942. godine u logore smrti otpravljena velika većina od oko 15.000 pripadnika ove manjine. Mali broj Židova se uspio pridružiti partizanima,, ili se sakriti po selima, ali su srbijanske snage sigurnosti do rujna 1944. godine – kada će združene snage Crvene Armije, Bugarske carske vojske i NOVJ ovladati Srbijom – njih 445 uhvatile i predale Nijemcima. Pred pravosuđem Republike Srbije je 2019. godine pravomoćno odbijen pokušaj sudske rehabilitacije Milana Nedića, uz obrazloženja da je on bio od strane okupatora u II. svjetskom ratu postavljen za predsjednika Vlade Srbije, te je pomagao okupatoru ”ne samo u eksploataciji dobara države i radne snage, već u progonu svih onih građana Srbije koji se nisu svrstavali na stranu okupatora ili nisu delili njegova politička ili ideološka ubeđenja ili se nisu pridržavali okupacionih propisa, a o čemu svjedoči niz dokumenata”.

[24] https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%B0 _%D1%80% D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BA%D0%B0%D0%BB%D0%BD%D0%B0_%D1%81%D1%82%D1%80%D0%B0%D0%BD%D0%BA%D0%B0_(%D0%9C%D0%B8%D0%BB%D0%B0%D0%BD_%D0%A1%D1%82%D0%BE%D1%98%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B)

[25] „Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji“, Ogledi br. 7., Beograd, 2006.

[26] Ibidem, 64.

[27] Ibidem, 209.

[28] Ibidem, 224.

[29] Ibidem, 361

[30] Ibidem, 373.

[32] D. Matović; Večernje Novosti ,Kultura, 02 Februar 2022.

„U srcu je nosila i tugu i pesmu iz Jasenovca: Smilja Kotur, izvođač tradicionalnih srpskih pesama, preselila se u večnost”. Banija. 2. 2. 2022.

„Smilja Kotur, pevačica tradicionalnih pesama zapadne Slavonije i svog rodnog Jasenovca, preminula je 29. januara”. Večernje novosti. 1. februar 2022

[33]Citiram D. Matović iz beogradskih Večernjih novosti

[34] U Jasenovcu je djelovao i KUD Svačić“ – o tome niti riječi u ovome članku.

[35] „Dragana Tomić je beogradska pjevačica i glazbenica. Pionirka tradicionalnog kavala i jedna od prvih žena u Srbiji koja je nastupala s instrumentom, Dragana je majstorica balkanskih narodnih formi i samozvani “umjetnički nomad”. “Tradicijska glazba i kultura besmislene su bez lokalnih zajednica koje ih njeguju”, kaže Dragana, koja je godine posvetila putovanjima u zabačene krajeve jugoistočne Europe, usavršavajući svoju izvrsnu vokalnu i instrumentalnu tehniku. Od 2010. godine Draganu je odabrao avangardni korifej Bob Wilson da igra u njegovom kazališnom komadu “Život i smrt Marine Abramović”.

Više https://www.discogs.com/artist/1297059-Dragana-Tomi%C4%87

[36] Kaval je veoma stara narodna flauta s Balkana, ponajviše iz Bugarske, Makedonije i Turske. Ima 8 rupa. Ton dolazi od puhanja preko naoštrenog ruba usnika. Lijevi palac prekriva rupu na stražnjoj strani kavala, a prva tri prsta gornje tri rupe. Desna četiri prsta prekrivaju donje 4 rupe, dok desna palac podupire instrument. Postoje i dodatne 4 rupe koje nikad nisu prekrivene, a imaju akustičnu svrhu.

[37] „Svetlana Spajić, rođena je 19. kolovoza 1971. u Loznici, Srbija. Pjevačica srpskih narodnih pjesama, izvođačica, pedagoginja, kulturna aktivistica i prevoditeljica. Osim izvođenja srpske tradicionalne glazbe, poznata je po suradnji sa svjetski poznatim umjetnicima poput Marine Abramović i Roberta Wilsona. Pjevala je u grupama “Paganke”, “Moba”, “Drina”, “Nova obredna grupa”, “Žegar živi”, “Belo platno”, “Pjevačka družina Svetlane Spajić” (Grupa Svetlane Spajić) i dr. Suradnica je Međunarodne kulturne mreže ” Projekt Rastko ” od njezina osnutka 1997., “Radio Svetigore” i drugih kulturnih institucija. Autorica je emisija posvećenih tradicijskoj kulturi.“

[38] Marija Vitas: „Smilja je bila autentična pevačica iz naroda koja je nosila tradiciju sa sobom. Svoje znanje je nesebično prenela mlađima i veoma smo ponosni na ono što je ostavila – kaže etno-muzikolog Marija Vitas, urednica časopisa ‘Etnoumlje’ i zamenica direktora World music asocijacije Srbije“.
https://banija.rs/obicaji/22391-u-srcu-je-nosila-i-tugu-i-pesmu-iz-jasenovca-smilja-kotur-izvodjac-tradicionalnih-srpskih-pesama-preselila-se-u-vecnost.html

[39] Исполнитель: Smilja Kotur Название: Cijele noci ladovina Альбом: Pesme iz Jasenovca Длительность:2:10Сайт хороших песен Музофон дает возможность скачать бесплатно треки. Наш ресурс предлагает слушать онлайн песню Smilja Kotur – Cijele noci ladovina, скачать с Muzofon ее на ваш ПК или телефон андроид/iOS, а также включить Ютуб клип.

Слушать онлайнСкачать бесплатно

Поделитесь треком с друзьями:

YouTube · Smilja Kotur – Topic · 13. sij 2019.

Snimke:
Pesme iz Jasenovca – Smilja Kotur – iHeart

https://www.iheart.com › artist › albums › pesme-iz-jase…

Cijele noci ladovina. Smilja Kotur. 12. Jasenovac, milo selo moje. Smilja Kotur. 13. Rasti bolje, moj zeleni bore. Smilja Kotur.

Smilja Kotur – Cijele noći ladovina (Official audio)

https://www.youtube.com/watch?v=lg_IFXZrPow ; World Music asocijacija Srbije

28. listopada 2017

„Preuzimanje/Streaming http://phonofile.link/pesme-iz-jasenovca Srpske tradicionalne pjesme iz Jasenovca (Slavonija, Hrvatska) u izvedbi ženske pjevačke skupine acapella pod vodstvom Smilje Kotur, autohtone pjevačice rođene u Jasenovcu 1928. godine. Ovaj album snimljen je krajem 2015. godine, kada je Smilja imala 87 godina i još uvijek nosila snagu i čistoću tradicionalne glazbe njezine zemlje. Među 24 pjesme ima i onih koje su se nekada izvodile na svadbama, skupovima, poljskim radovima, ljuštenju žita ili u kolu…“

Tekst koji pjeva Smilja Kotur je hrvatski.

CIJELE NOĆI  LADOVINA

MOJE ZLATO SPAVA.

PO JASTUKU RUKE ŠIRI

SVOG DRAGANA SANJA.

DOĐI DRAGI, UTJEŠI ME

POLUDJET ĆU SAMA.

LYRICS AND NOTES with page number

https://eefc.org › Svetlana Spajic Lyrics Notes

CIJELE NOĆI LADOVINA ( IT IS COOL AIR WHOLENIGHT THROUGH) 5 –. 7 SINGERS. ”Sedeljačka” song, according to singing of Smilja Kotur from Jasenovac, Slavonia.

https://worldmusicassociationofserbia.bandcamp.com

Cijele noći ladovina 12. Jasenovac, milo moje selo 13. Rasti bolje moj zeleni bore 14. Svekrvice otvaraj kapiju 15. Traditional; Music Producer: Oliver …

Pesme iz Jasenovca | Smilja Kotur

[40] Download Smilja Kotur – Pesme iz Jasenovca (2017) Album

https://telegra.ph › Download-Smilja-Kotur—Pesme-iz-J

[41] VOĆIN

Cele noći ladovina/Cijele noći ladovina – Voćin, komemoracija

https://www.youtube.com/watch?v=YIPZtsqBvWs

„Pesmu izvode Julijana Lešić, Jovana Lukić i Anastasija Ostojić u porti Crkve Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog sabora u Voćinu. Autori pesme: Zvonko Bogdan/Franjo Knežević „

***

VIDEO Voćin – Krvava nedelja 30 godina kasnije

https://www.portalnovosti.com

1. prosinca 2021. — Poludjet ću sama. Spavaj, spavaj zlato moje. Sanjaj me do dana„. Pesmom “Cele noći ladovina” Julijana Lešić, Jovana Lukić i Anastasija Ostojić…

 

[42] Koristim tekst Srpskog narodnog vijeća.

01 4886 368

ured@snv.hr

„Vrijeme: Decembar 1991.

[43] http://kapetan.users.sbb.rs/textyrs/menyrs.html

[44] Raspolažem snimkom iz 2013.  kada je istu izveo za Osječku televiziju u serijalu %Zlatni vez“ . Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=DRVc10WZXiU

[45] Navodim Bogdanovu snimku iz 1980. godine:

Zvonko Bogdan – Cele noći ladovina – (Audio 1980) HD

https://www.youtube.com/watch?v=HUme14rH8I4

[46] Zvonko Bogdan – Cele noći ladovina – On je majko bekrija (2013.)

https://www.youtube.com/watch?v=LQe_FEA07KE

***

Zvonko Bogdan – Cele Noći Ladovina – Vojvodina Music Official

https://www.youtube.com/watch?v=35_Xv21Tjfg

17. studenoga, 2014.

[47] 2021.

„Spoj tradicije, humora i nostalgije” Zvonko Bogdan na …

https://srpskainfo.com › spoj-tradicije-humora-i-nostalgije …

***

2022.

ZVONKO BOGDAN Cele noći ladovina/On je majko bekrija

Glazbeni emisija TV Novi Sad: „Neka pesma kaže RTV“

https://www.youtube.com/watch?v=pOtMF7fwPSo

[48] Zvonko Bogdan – Cijele noći ladovina

„Tekst pesme:

Follow Zvonko Bogdan

Cijele noći ladovina
Moje zlato spava

Na jastuku ruke širi
Svog dragoga sanja

Dođi dragi utješi me

Poludjet ću sama

Spavaj, spavaj zlato moje
Sanjaj me do dana

(https://tekstomanija.com/zvonko-bogdan-cijele-noci-ladovina/)

[49] 2015.
Glazbeni vremeplov Zvonka Bogdana dvaput ispunio Lisinski

https://www.krizevci.info › Vijesti › Kultura

29. prosinca 2015. — „Svi su uživali u pjesmi Cijele noći‘ladovinanamijenjenoj mojoj majci, samo se njoj dizala kosa na glavi“ – ispričao je Bogdan.

[50] 2000.

Драган Кркић – Целе ноћи ‘ладовина

https://www.youtube.com/watch?v=Ij974UAfmOQ

***

2005.

Gordana Runjajic – Cele noci ‘ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=YSWRaYfLfXE

***

2006.

Boško Jovanovic cele noći ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=BsqL0LnZUNA

Ubacio: „…ustaj, ustaj, zlato moje…“ i „Ja sam majko bekrija“

2010.

Sonja Perisic – Cele noci, ladovina![50]

https://www.youtube.com/watch?v=0VADsToYVDQ

Snimljeno: 2010.

Dragoljub Lazarevic – Cele noci, ladovina![50]

https://www.youtube.com/watch?v=7XqDo7tOcYs

23. kol 2010.

Predrag Stojakovic

prije 4 godine

„Предивно певање изворне србске народне песме … Нека вам је вечна слава и помен славују србских изворних народних песама …“

Tekst koji pjeva Lazarević istovjetan je onome koji je pjevao Pribaković u Maglaju.

2011.

Ansambl Etnofonija – “Cele noći ladovina”, “Niknalo cveće šareno”, “San me mori”, splet melodija

https://www.youtube.com/watch?v=8KIVJIN6wKM

„Ansаmbl „Etnofonijа” osnovаn je decembrа 2011. godine i svojim pesmаmа i nаstupimа odolevа sve jаčem uticаju modernih muzičkih trendovа, čuvа nаšu trаdiciju od zаborаvа i predstаvljа je onаko kаko onа to zаistа i zаslužuje.“

2013

Nada Vodeničar – Cele noći ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=PZXBOobHUwY

2014.

Radmila Jagodić – Cijele noći hladovina[50]

https://www.youtube.com/watch?v=lQB4ZRDjeI8

2014, godine

Cijele noći hladovina,

moje zlato spava.

Cijele noći hladovina,

moje zlato spava.

Po jastuku, ruke širi,

svog dragana sanja.

Dođi dragi, utješi me,

poludjeću sama.

 

Radmila Jagodić, čini mi se, jedina je od pjevača koji su na repertoaru imali ovu pjesmu, tekst pjesme izvodi na hrvatskome književnom jeziku.

 

2015.

Gordana Runjajic – Cele noci ‘ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=YSWRaYfLfXE

6. siječnja, 2015.

2018.

Brankica Vasić: Cele noci ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=6jFXQoevsv0

24. ožujka 2018.

2019.

Драгољуб Лазаревић – Целе ноћи ‘ладовина

Dragoljub Lazarevic Cele noci ladovina 

https://www.youtube.com/watch?v=OliPlUNyL30

***
“Oko sveta na dirkama klavira”: Koncert srpskih muzičara u …

http://admin.nedeljnik.rs 

***

„Pjesma „Cijele noći ladovina“ predstavljena kao srpska glazbena baština.

„25. veljače 2019. — … koje su vekovima negovale žene sa srpskog podneblja poput: Oj Da mi je ići u Svatove, Cijele Noći Ladovina, Raslo je Drvo Topolovo.

2021.

Boban Kostic i Djordje Kostic – Cele noci ‘ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=bCIpKoJ_ZlI

***
RTS Najlepše narodne pesme – Zvanični kanal

https://www.youtube.com/watch?v=zpi9v1cOZwA

2022.

Raja Djordjević – Cele noći ladovina, On je majko bekrija, tamburaši ”Stara čaršija”,uzivo

https://www.youtube.com/watch?v=UPd1GWZMaMs

3. kolovoza 2022.

Biseri u riznici starogradske muzike: Zvonko Bogdan , Cele noći ladovina,.On je majko bekrija . Raja Djordjević i tamburaški orkestar ”Stara čaršija” .Originalna postava ansambla, uživo, TV “Goša” !

***

Živojin Jergić- Cele noći ladovina[50]

https://www.youtube.com/watch?v=1zwgKqg9kHM

6. kolovoza 2022.

***

Živan Jergić – Cele noći ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=0qVbdIClAuw

22. svibnja 2012.

[51]  Nakladnik: Melos, Zagreb, 1946

Napomena:

Sadržaj: Titovo kolo (Druže Tito, ljubičice bijela) ; Regiment ; Ti pa muš doma ostala ; Po jezeru ; Moj očka ; Još ni jedan Zagorec ; I tam prek jedne visoke gore ; Niš ne misli ; Bosno moja ; U Stambulu na Bosporu ; Ni bajrami niše nisu ; Cele noći ladovina ; Sedamdeset i dva dana ; Kad ja pođoh na Bembašu ; Oj Zoro, Zorice ; Turski rastanak ; Seljančica ; Pletem mrižu ; Sinoć kad sam robu prala ; Ja nikog nemam ; Na brigu kuća mala ; Ubava si Jano ; Biljana platno beljaše ; Gazi, gazi mala ; Kad bi znala dilber Stana ; Voleo sam sestre dve ; Sinoć kad sam pošla iz dućana ; Volim Diku ; Širok Dunav ; Drma mi se ; Oj Dunave, Dunave ; Vranjanka ; Pluća su mi bolna ; O, zašto smo se sreli ; Bećarac.

[52] Marta Kolega je multidisciplinarna umjetnica koja živi i radi na relaciji Zagreb-Zadar-Kali. Interesira ju tradicionalno pjevanje i suvremena vokalna interpretacija.

Cijele noći ladovina -Hrvatska tradicijska glazba

martakolega2008

https://www.youtube.com/watch?v=_17p0BuN9Vk&t=298s

30. svibnja 2020.

[53] „…Spavaj, spavaj zlato moje još svanulo nije…“

[54] Muška pjevačka skupina KUD-a “VEZ” Ruščica – Cijele noći ladovina / Padaj kišo, nemoj na konjara

28. studenoga 2016.

[55] Naila Ceribašić, Hana Zdunić, Petra Ćaleta, Matija Jerković, Iva Božić, Matea De Bona i Klara Zečević Bogojević: SEVDALINKA I ZAGREB DO KRAJA 1950-ih: Pokušaj rekonstrukcije. Izvorni znanstveni članak, 26. 1. 2019.

Narodna umjetnost, https://www.academia.edu/48020426/Sevdalinka_i_Zagreb_do_kraja_1950_ih

[56] Knežević Franjo – tema 2019.

https://www.youtube.com/watch?v=Ok0dB84QpfU

Cijele Noći Ladovina Franjo Knežević i Tamburaški … – YouTube

https://www.youtube.com › watch

Cijele Noći Ladovina Franjo Knežević i Tamburaški Sastav Berde Band. 195 views 2 years ago. Ivan Šimunović.

YouTube · Ivan Šimunović · 22. studenoga 2019.
2022.

Cijele Noći Ladovina – Franjo Knežević – Amazon

https://www.amazon.com › Cijele-Noći-Ladovina

Franjo Knezevic – Cijele Noći Ladovina: listen with lyrics

https://www.deezer.com  
Cijele Noći Ladovina – Hungama

https://www.hungama.com › song › cijele-noA‡i-ladovi…
Cijele Noći Ladovina created by Franjo Knežević – TikTok

https://www.tiktok.com › music › Cijele-Noći-Ladovina…

Cijele Noći Ladovina is a popular song by Franjo Knežević

 

[57] Objavljeno 9. srpnja, 2013.

 

 

[58] Zbor Fige – Cijele noći ladovina

https://www.youtube.com/watch?v=pOlaAJ6GpM0

24. svibnja 2021.

Zbor Fige : Ana M., Ana P., Anđi, Đurđa, Ines, Josipa, Kate, Luko, Maja, Mare, Martina, Matea, Nata, Rita, Tina, Zrinka Voditeljica zbora: Marta Kolega Tarabuka: Šime Šprljan Snimatelji: Vladimir Miketa, Marjan Tomašić Lokacija: Nigdjezemska email: zbor.fige@gmail.com

[59] Mata Pavić – Cijele noći (Korona verzija)

Klavirske pratnje za tambure

„Evo i naš čić-Mata smislio tekst o sveprisutnoj koroni na melodiju pjesme ‘Cijele noći ladovina’. Uzeo mobitel pa sve to zabilježio, ja ga malo popratio i eto začas video uratka. Uživajte! „ – piše nepoznati autor pogovora ovoj pjesmi.

[60] Ovakvo spajanje se ne može svesti pod pojam „potpùri“ jer on pretpostavlja glazbeni izbor ulomaka raznih glazbenih djela jednog ili više autora, bez bitne unutarnje povezanosti. „Potpùri“ najčešće izvodi orkestar, kao npr. „operetni potpuri“

[61] Zvonko Bogdan – Cele noći ladovina – On je majko bekrija

https://www.youtube.com/watch?v=LQe_FEA07KE

***

ZVONKO BOGDAN Cele noći ladovina/On je majko bekrija

Emisija TV Vojvodine: „Neka pesma kaže“ RTVhttps://www.youtube.com/watch?v=pOtMF7fwPSo

***

CURA BERE CVEĆE – Zvonko Bogdan

https://www.youtube.com/watch?v=5nx5PT53ux4

***

[62] Žarko Pribaković – On je majko bekrija

https://www.youtube.com/watch?v=JqtfT_TkBSA

***

Danka Stojiljković Cele noći ladovina i on je majko bekrija

2005

https://www.youtube.com/watch?v=Dzu-HN7IIyoCIJELE NO

Premda rodom Vukovarka Dubravka Jelčić je radni vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika. Sa zadovoljstvom sam recenzirao rukopis njezine zbirke stihova. Sada kada su stihovi objavljeni kao knjiga, mogu kazati kako smo dobili vrijednu prinovu u ne baš velikome broju moslavačkih autora. Zaželimo joj dobrodošlicu.

 STOPAMA NIKOLE ŠOPA

Dubravka Jelčić: Svitak za Isusa, samostalno autorsko izdanje, Garešnica, 2021.

Rukopisna zbirka „Svitak za Isusa“ dojmljivo je književno, odnosno pjesničko korištenje svetopisamskih tekstova. Autorica vrlo emocionalno koristi citate iz Biblije koji joj služe za razvijanje poetskog tkiva, odnosno stvaranje vlastitih poetskih interpretativnih cjelina. Pri tome se opredijelila za kombinaciju ispovjednog govora, molitvenog tradicionalnog iskaza i teološki fundiranog razmišljanja. Ovaj zadatak nije jednostavan. Štoviše, vrlo je zahtjevan jer svaki književnik koji se oslanja neposredno na svetopisamske tekstove svjestan je odgovornosti koju je preuzeo. Naime, poetika ima svoje zakonitosti, a teologije svoje. Osim toga Sveto pismo, kako Novog tako i Starog Zavjeta, literarno je štivo, a njegovi važni dijelovi pisani su u čistom poetskom govoru. Današnji pjesnici, kao i prijašnji, lagano mogu i nesvjesno upasti u zamku kopiranja biblijske poetike, ili s druge strane stavljanja poetike u funkciju propedeutike, vjeroučenja odnosno teologije.

Dubravka Jelčić, očito teološki educirana osoba, shvatila je ovu opasnost i po mišljenju pisca ovih redaka stvorila je literarne uratke u kojima poetski govor ima prednost, a to je i najvažnija činjenica u ovoj poeziji („Isus liječi“ ; „Isusov i moj oltar“ : „Isus upozorava“ : „Isus se preobrazio“).

Zbirka koju predstavljamo eklatantno je kršćanski intonirana i spada u žanr poezije kršćanskog nadahnuća. Mnogi autori do sada, pišući u duhu ovog nadahnuća, njegovali su tradicionalan, pa i pučki pjesnički govor. Pri tome ne mislim ništa loše, jer naše su pučke odnosno narodne molitve izuzetno lijepe i bogate. Međutim, suvremeni pjesnik, ako želi stvoriti vlastitu poetsku nišu, mora se potruditi i vlastitim poetskim govorom, snagom osobnog svjedočenja, tumačiti vjerske isitne kao književnost i pri tome ne biti epigonom. U rukopisu koji nam je predstavljen, naša je autorica u većem dijelu pjesama uspjela stvoriti svoj vlastiti poetski diskurs. On je na trenutke vrlo osoban, čak postaje dio neposredne komunikacije sa Stvoriteljem, što djeluje mistično.

 

E, moj Bože, znamo se  Ti i ja!

Ti voliš mene. Ja volim Tebe.

Ti me promičeš. Želim Te slijediti.

Uvijek!

A ponekad?

Zamjeram:

drugima daješ,

mene zaboravljaš.

Zar me ne vidiš?

Ostavljaš me samo…

 

(Iz pjesme „Gospodin je zaštitnik moj“)

 

Ovakav kršćanski poetski iskaz, odnosno poetska komunikacija s Gospodin, nije novum Dubravke Jelčić. Takav je poetski govor nazočan je u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Na primjer, takva je knjiga pjesmama pokojnoga Andrije Vučemila „Čitajući Eckharta“ (RINAZ, Rijeka, 2008.), te duhovni romani „Ignacijeva plava ruža“ i „Tajna Ribareve ješke“, Diane Rosandić Živković, sve zbirke Drage Čondića, etc.

…

Dubravka Jelčić dio je svojih pjesama pretvorila u poeziju u prozi (ciklus „Hod s Učiteljem“). Smatram to opravdanim jer poneki emocionalni doživljaji mogu se izraziti upravo na ovaj način. Dio pjesama ne trenutke ne poštuje princip ekonomičnosti, ali to je dopušteno autorici koja na taj način želi što snažnije uspostaviti komunikaciju s čitateljem, a njoj je i to cilj. Ono što u ovoj zbirci plijeni pažnju jest autoričina komunikacija s Bogom jer je dio pjesama upućen Stvoritelju i tiče se autoričinog svakodnevnog života. Pored navedenih imena, podsjećam na najvećega našeg pjesnika kršćanskog nadahnuća, Nikolu Šopa koji je u svojim sjajnim pjesmama na isti način komunicirao s Isusom, dovodio ga u svoji život i stavljao ga u suodnos sa sobom i s društvom.

O svakoj pjesmi dalo bi se posebno teološki razmišljati, ali to nadilazi dosege ovog prikaza. Kao cjelina zbirka „Svitak za Isusa“ predstavlja koherentni niz poetskih uradaka i kao takva zaslužuje širu pozornost.

Dubravka Jelčič je rođena u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij  engleskog jezika i književnosti, a na Pedagoškoj akademiji završila je studij predškolskog odgoja i razredne nastave. Radni je vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika na gimnaziji „August Šenoa“. Stekla je glazbeno obrazovanje, a poznata je i kao hrvatska esperantistica.

 

Đuro Vidmarović

Prenosimo sa stranice www.bozicabrkn.com:Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, a zatim u broju 1327. od 26. ožujka 2021., također na str. 22., kao nastavak tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljena naslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020.

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021 

20210314

Moslavina oživljena na Vidmarovićev način – Umjesto kave 22. siječnja 2021.

Božica Brkan 23. kolovoza 2019. na svojem fejsu je napisala –  prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, Naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj. Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. Fotografija Miljenko Brezak

Prenosimo “kavu” Božice Brkan s njezine stranice www.bozicabrkan.com /umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene suljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović