Ključne riječi: Zvonimir Bartolić, prekomurski i gradišćanski Hrvati, hrvatske etničke manjine u Mađarskoj, književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji
Kao Hrvat iz Međimorja[1] dr. Zvonimir Bartolić je imao duboko razumijevanje za čuvanje etničke samobitnosti Hrvata u susjednim zemljama, poglavito u Mađarskoj i Austriji. Međimorje je sve do kraja Prvoga svjetskog rata, bilo u sastavu Kraljevine Mađarske, a to se pokušalo obnoviti tijekom Drugoga svjetskog rata, tako da su kulturna, društvena, vjerska i politička povijest međimurskih Hrvata ispunjene borbom za čuvanje etničke samobitnosti, što znači protiv permanentnih procesa asimilacije praćenih raznim oblicima diskriminacije.[2] Zvonimir Bartolić je duboko osjećao, čak iskustveno, ovu istinu i stoga je dobro razumijevao i shvaćao sve probleme s kojima se susreću pripadnici našega naroda izvan Domovine u vremenu u kojem je on živio.[3]
Sa stručnim radom dr. Bartolića, vezanom uz fenomen hrvatskog etničkog rasuća i kulturne baštine nastale u rasuću, susreo sam se 1974. u knjizi čuvenoga hrvatskoga etnomuzikologa, akademika Vinka Žganca: «Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj».[4] Knjigu je izdalo nakladničko poduzeće «Zrinski» iz Čakovca. Dr. Batolić je, kako osobno svjedoči u pretisku ovoga djela 2006.,[5] godine, «prema izričitoj želji dr. Vinka Žganca», priredio ovu dragocjenu knjigu, poprativši je s dva vlastita priloga: «Jedinstveni etnomuzikološki opus» i «»Hrvati u Mađarskoj u okolici Velike Kaniže». Povodom 30. obljetnice smrti «znamenitoga etnomuzikologa i skladatelja dr. Vinka Žganca», objavljen je pretisak navedenoga djela u izdanju čakovećkog Ogranka Matice hrvatske. Pretisak su uredili dr. Zvonimir Bartolić i Tomo Blažeka. Za povijest kulture u Hrvata korisne su Bartolićeve «Uvodne napomene». U njima, između ostaloga, on svjedoči kako se «tadašnji politički vrh Čakovca suprotstavio da bilo što radim (riječ je o dr. Z. Bartoliću) na knjizi, dapače izričito je tražio od dr. Žganca da se moje ime u knjizi uopće ne pojavljuje. Kako akademik Žganec na to nije htio pristati, pa i pod cijenu da knjiga i ne bude tiskana, knjiga ‘Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj’, makar i sa stanovitim zakašnjenjem, tiskana je pod mojim uredništvom i s mojim pogovornim tekstovima. Možda je suvišno reći, ali se mora. Knjiga nije u medijima, s obzirom na sve okolnosti, imala ikakvu potporu», – podcrtava dr. Bartolić.
Što je to bilo sporno u Bartolićevim pogovornim tekstovima? S današnjeg aspekta ništa.
Zvonimir Bartolić je svojim književno-povijesnim istraživanjima zadužio Hrvate u Mađarskoj i Austriji. Pažnju je posvetio Hrvatima u Mađarskoj, poglavito pomurskim i zapadnougarskim Hrvatima, odnosno gradišćanskim Hrvatima kako se nazivaju nakon 1921. godine. Kako je riječ o obimnoj literaturi, pomnije ču upozoriti na Bartolićevo proučavanje kulturne baštine, povijesti i etničke pripadnosti prekomurskih ili pomurskih Hrvata. Oni su bili u domeni njegova primarnog zanimanja, a to je rodno mu Međimorje, jer su dio jezične, kulturne, crkvene i identitetske cjeline ovoga dijela hrvatske etnije.
Prekomurski Hrvati
U eseju «Hrvati u Mađarskoj u okolici Velike Kaniže» Bartolić donosi, bez ikakvih nacionalnih invokacija, povijesni pregled tekstova hrvatskih istraživača i autora koji su se bavili ovom manjinskom etničkom zajednicom. U hrvatsko stručno nazivlje tom je prilikom uveo pojam «Prekomurski kraj». O tome u podrubniku piše: «Ovi Hrvati o kojima se ovdje govori kod hrvatskih autora spominju se kao Hrvati iz okolice Velike Kaniže. Bilo je uvjetnog naziva Hrvatsko prekomurje. Autor ovog napisa uvjetno je, zaradi lakše orijentacije, uveo naziv Prekomurski Hrvati, (spac. Đ. V.)». Ovaj je naziv primjeren i realan, premda je, na što se tada nije mislilo, uporabom velikog početnog slova (u tekstu atribut dr. Bartolić piše malim početnim slovom) usmjeravao ovu manjinu prema subetničkom identitetu. «Bartolićev» se naziv ustalio u stručnoj literaturi i publicistici, ali zbog stava vodstva tadašnje unitarističke udruge Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj (DSJS), nije prihvaćen u Mađarskoj. Ondje su stavili u opticaj nove pokrajinske nazive «pomurski Hrvati», a u najnovije vrijeme i «Hrvati kre Mure».[6]
Tótsag: Slovački kraj, Hrvatski kraj, Slavonski kraj ili Hrvatsko prekomurje?
Premda čine s međimurskim Hrvatima jedinstvenu etničku i jezičnu cjelinu prekomurski su Hrvati u Hrvatskoj postali nepoznati. Tu je poraznu činjenicu uočio dr. Bartolić, navodeći da «zaradi nepotpunog poznavanja katkada su čitavo ovo područje koje nastavaju prekomurski Hrvati južno od Velike Kaniže nazivali Tótsag, što u bukvalnom prijevodu znači Slovakija, slovački kraj, pa su tako i nekoja hrvatska sela dobila pridjevak tót – Tótszerdahely, Tótszentmárton. U biti to bi značilo Hrvatija, hrvatski kraj, Hrvatsko prekomurje, a postojala su i sela koja su nosila pridjevak horvát, primjerice Hórvátszentmiklos. Sličnih derivacija u identifikaciji bilo je i drugdje, pa su tako nekoji autori u ranijim razdobljima imenom Tótsag nazivali Slavoniju i Prekomurje.»[7] U tom času ni sam dr. Bartolić nije bio suguran koji je prijevod ispravan?
Pojam tót javlja se ne samo kao pridjevak već i kao imenica u značenju etnika, odnosno subetnika. Naime, sve do kraja 18. st. u Mađarskoj su srednjevjekovnu hrvatsku Slavoniju, odnosno dijelove Kraljevine Hrvatske koje su okupirali nakon bitke na Gvozdu 1097., i u kojima je mađarski kralj Koloman postavio za potkralja svoga sinovca Almoša, tretirali kao integralni dio Mađarske i nakon 1102. kada je sporazumom između Kraljevine Mađarske i Kraljevine Hrvatske stvorena nova državna zajednica kao personalna unija. Koristili su srednjovjekovno pravo ius gladii. To su naglasili stvaranjem posebnoga Sabora Kraljevine Slavonije, vračajući stanje na vrijeme prije ujedinjenja Panonske i Dalmatinske Hrvatske do kojega je došlo za kralja Tomislava. Izdvajanje Slavonije u njezinim srednjovjekovnim granicama pratilo je i terminološko odvajanje od Hrvatske. Htjelo se tako ostvariti prekid nacionalnog i državnopravnog jedinstva u povijesnoj memoriji naroda. Stoga su Kraljevinu Hrvatsku nazivali Hórvatország, dakle Država Hrvatska, a Kraljevinu Slavoniju su nazvali Tótország, dakle Država Slavonija. Imenica ország ovdje ima državno-pravno značenje. Npr. Slovačka i Slovenija nisu imale u nazivu «ország». Logično je pretpostaviti da je paralelno s uporabom termina Tótország i Hórvatország mađarska politička elita toga vremena uvodi i novi mađarski etnonim Toti kao naziv za stanovništvo Slavonije kako bi ga se izdvojilo iz hrvatskog etničkog korpusa i pripojilo etnosu Ugra. Hrvatima (Horvatima) su dozvoljavali nazivati samo Hrvate južno od Gvozda, dakle iz dijelova Kraljevine Hrvatske koji nisu osvojeni mačem. Otuda i subetnik Tót na prostoru od Mure do Blatnoga jezera. Na južnim obalama Blatnoga jezera, odnosno Balatina, sve do prije tri desetljeća živjela je hrvatska manjinska zajednica koja se izjašnjavala navedenim srednjovjekovnim umjetnim subetnonimom Toti, odnosno kako su ih u stručnim radovima nazivali Hrvati-Toti. Očito je riječ o subetniku oblikovanom nakon 1097. pod utjecajem tadašnjih mađarskih državnih vlasti. Izvorno se radilo o pučanstvu hrvatske etničke pripadnosti. Hrvati-Toti prema spoznajama iz XX. stoljeća govorili su hrvatskim štokavskim narječjem i osjećali se Hrvatima. Iz toga proizlazi da navedena naselja Hrvata u Prekomurju s pridjevkom tót ukazuju na činjenicu kako su ime dobila po svojim hrvatskim žiteljima podrijetlom iz srednjovjekovne «mađarske» Slavonije (Tótországa), a ona je obuhvaćala i Međimorje i Prekomurje. Od 18. stoljeća etnonim Tóti prebacuje se na Slovake. Stoga je logično da Toti uz južne obale Blatnoga jezera nisu bili Slovaci.
Pomurski Hrvati – domicilno – starinačko hrvatsko pučanstvo ili dijaspora?
Upoznavajući naše manjine i literaturu o njima, svi smo širili svoja saznanja o njima i mijenjali zaključke. Tako je i dr. Bartolić oblikovao spoznaje glede toga da li su pomurski Hrvati dijaspora, ili domicilno pučanstvo?[8] Godine 1924. akademik Vinko Žganec u predgovoru zbirke «Hrvatske pučke popijevake iz Međimurja» dao je prednost domicilnosti prekomurskih Hrvata: «Međimurski Hrvati naselili su se u današnjoj svojoj domovini zacijelo u isto vrijeme, kad i ostali Hrvati, a to je bilo nakon sveopće seobe naroda oko godine 600. Kao najsjeverniji Hrvati došli su u ove krajeve očito posljednji od svih njih. Zauzeli su današnje Međimurje, a osim toga i nekoja sadašnja sela na sjeveru preko Mure između Velike Kaniže i Letine. U tom naime kraju čistih hrvatskih sela, kao što su: Murakerestúr, Tótszerdahely, Tózszentmárton, Mlinarci i t.d. Ti su Hrvati u etnološkom pogledu posve jednaki međimurskim Hrvatima, pa i Podravcima, u pogledu jezika, narodne nošnje, načina gospodarenja i t.d.».[9] Istu misao ponovio je 1974. u «Pučkim popijevkama Hrvata iz okolice Velike Kaniže».
I pored Žgančeve tvrdnje, Bartolić ostaje oprezan, što je razumljivo, jer je akademik svoje tvrdnje temeljio na etnomuzikološkim, ali ne i na historiografskim i arheološkim istraživanjima. Bartolićeva opreznost glede problematike domicilnosti pomurskih Hrvata rezultat je njegovoga krajnje rigoroznog pristupa povijesnim vrelima i povijesnim istinama. Imao je u toj opreznosti svoj udio i etnocentrizam mađarskih povjesnika, zbog čega je ovo postalo osjetljivo, ali historiografski vrlo zanimljivo pitanje. Ukoliko polazimo od teze da su pomurski Hrvati domicilno pučanstvo, tada ih ne možemo svrstavati u sintagmu hrvatska dijaspora, jer dijaspora uključuje selidbu. Među Hrvate koji žive kao manjinske zajednice izvan Hrvatske, a nisu dijaspora, ubrajamo hrvatsko pučanstvo u srpskome dijelu Srijema, Boki Kotorskoj, slovenskom Primorju, Beloj Krajini i Trstu.
Na dr. Bartolića izvršila je utjecaj knjiga Edit Kerecsényi «Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata» objavljena 1982. godine,[10] u kojoj autorica polazi od pretpostavke da su se pomurski Hrvati iselili iz matičnog prostora u Mađarsku. [11]Tada i on pokušava zauzeti stav glede ovoga pitanja. U «Uvodnoj napomeni studije «Motivika, stih, stil i jezik pučkoga usmenoga pjesništva pomurskih Hrvata» piše kako pomurski Hrvati «nisu – kao što se u novije doba iznosi ( Kerecsényi) – sekundarno pučanstvo, već starosjedilačko, autohtono.»[12] Međutim, u samoj studiji iskazuje opreznost: «S druge strane, ne postoje nikakvi podatci iz kojih su mjesta u Međimurju i Zadravini preseljavani Hrvati u Pomurje. Mnogo je vjerojatnije – zaključuje – da pomurski Hrvati, kao i Hrvati u Međimurju i Zadravini, predstavljaju, najvećim dijelom, ostatak starinačkih Hrvata iz vremena prije naseljavanja Mađara u zapadnom Podunavlju».[13] Kako ga se ne bi optužilo za paušalno donošenje zaključaka Bartolić navodi činjenica na temelju kojih je postavio navedenu tvrdnju. Slijedi navođenje pet činjenica kojima potkrepljuje svoju tezu. Dvije od njih oslanjaju se na jezične osobitosti pomurskih Hrvata, a dvije su iz područja crkvene povijesti. Ove posljednje činjenice do tada su bile malo poznate u javnosti, ali su i sada su, tako da ih smatram opravdanim ponoviti:
– «Od samoga ustroja 1094. to je područje, sve do 1777. bilo u pod crkvenom jurisdikcijom Zagrebačke (nad)biskupije, pripadao je Bekšinskom arhiđakonatu, koji je svoje središte imao u današnjem Bečehelju (Bexin, Bechely).
– Da je tom području u doba ustroja Zagrebačke (nad)biskupije bilo mađarsko pučanstvo, vjerojatno taj dio Zaladske županije, kao i dio Željezne (Prekomurje), ne bi dospio pod jurisdikciju Zagrebačke (nad)biskupije».[14]
Kako je u Hrvatskoj ova činjenica malo poznata, Bartolić pojašnjava:
«Bekšinski arhiđakonat sastojao se od dvaju područja, od područja koje je obično nazivano Insula intee Muram et Dravam (Otok Međumorje) i područje koje se najčešće nazivalo Transmurana. Godine 1777., nakon dugih mađarskih kampanja, Transmurana je, koja je imala 16 župa, Zagrebačkoj biskupiji uzeta i priključena novoj Subotiškoj, Sombatheljskoj, biskupiji. Područje Bekšinskog arhiđakonata, koji je dobio ime po mjestu koje se u listinama XIII. i XIV. stoljeća najčešće javlja pod imenom de Bexe, de Bekchin, de Bescan. To mjesto danas se zove Bečehelj (Becsehely) i nalazi se na cesti između Letine i Velike Kaniže». (…) Kristijanizacija na području Bekšinskog arhiđakonata zasigurno je počela prije uspostave Zagrebačke biskupije (1094.). Tu su prije djelovali irski misionari, a onda i misionari knezova Pribina i Kocelja. (…) Bekšinski arhiđakonat prostirao se sjeverno od Drave i Mure. To je ono područje koje u doba kralja Stjepana I. nije bilo u granicama mađarske države. Kada je godine 1091. ugarski kralja Ladislav zaposjeo sjevernu Hrvatsku do Gvozda, on u Zagrebu 1094. osniva biskupiju u koju uključuje i ono područje sjeverno od Drave i Mure, koje još nije bilo niti naseljeno Mađarima, nego Hrvatima. Na tom području bilo je hrvatsko žiteljstvo – u krajnjem slučaju Hrvatima srodno žiteljstvo – iz predmađarskog razdoblja. Da je bilo drugačije, zasigurno to područje ne bi bilo niti priključeno hrvatskoj Zagrebačkoj biskupiji».[15]
Navedeni zaključak Bartolić je temeljio na istraživanjima mađarskog povjesničara Jánosa Karacsonyija «koji je na temelju starih listina zacrtao granice mađarske države za vrijeme kralja Stjepana I.».[16] Zanimljivo, pri donošenju ne poziva se na akademika Žganca, što znači da je historiografskim i jezičnim izvorima davao prednost u odnosu na etnomuzikološke. Isto tako Bartolić ne navodi kao posebno istaknuti čimbenik gospodarsko-zemljopisne osobitosti prostora koji su naselili Hrvati preko Mure, ali to spominej kao opasku: «Povlačeći se iz Zadunavlja Hrvati su se najbolje očuvali uz rijeke. Zašto? Rijeke su bile najvažnije komunikacijske poveznice, s matičnim hrvatskim narodom, što im je omogućilo opstanak».[17]
U navođenju jezičnog čimbenika koji ide u prilog tezi o domicilnosti pomurskih Hrvata, Bartolić se poziva na istraživanje Mije Lončarića.[18]
«Mijo Lončarić – piše dr. Bartolić – iznosi da je na mađarskom području postojao kontinuitet između južnoslavenske grupe jezika i zapadnoslavenske grupe jezika. Dodir je mogao biti na sjeveru Balatina (Balatona). Južno od Balatina prostiralo se područje južnoslavenaskoga razvoja, što znači i hrvatskokajkavskoga. I na sjeveru od Balatina protezao se prelazni makrodijalekt koji je pretežno bio sjevernohravtski/južnoslavenski o čemu danas govore srednjoslovački govori».[19]
Na osnovi Lončarićevih dijalektalnih istraživanja, Bartolić je zaključio slijedeće: «Iz ovoga se može zaključiti da se na sjevernom porječju rijeke Mure u kontinuitetu očuvalo starinačko hrvatsko pučanstvo pa prema tomu pomurski Hrvati – iako je bilo manjih migracija – nisu nastali sekundarnim migracijama već su zapravo starosjedilačko pučanstvo kao i Hrvati u Međimurju, Zadravini i sjeverozapadnoj Hrvatskoj».[20]
No, i nakon prethodno izrečenog stava Bartolić ne odolijeva svome principijelnom znanstvenom pristupu, pa dopunjuje: «Naravno, da su u svezi pomurskih Hrvata, navlastito kada je riječ o njihovom podrijetlu, potrebna daljnja istraživanja, što prelazi okvire ove radnje».[21]
Pomurski Hrvati – međimorski Hrvati
U studiji «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata» Bartolić je ispravno zaključio: «Na temelju svega, ukratko možemo reći da su pjesme prekomurskih Hrvata po motivima, melodiji i jeziku uglavnom jednake onima koje je dr. Vinko Žganec, u nakladi JAZU, objelodanio 1924. i 1925. godine pod naslovom «Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja».
Glede jezika pomurskih Hrvata Bartolić je tada, 1974. godine, napisao da je taj jezik bio «trajno odvojen od standardnog hrvatskog jezika štokavskog tipa», zbog čega je «sačuvao i neke arhaične elemente koji su se u kajkavskom narječju počeli pomalo gubiti». U pretisku iz 2006. ovu je tvrdnju nadopunio s obavijesti kako se jezika prekomurskih Hrvata dotakao «u svojoj radnji Hrvatski kajkavski govori Međimurja (Nacrt za studiju), Popevka zemlji, Matica hrvatska, Čakovec, 1971.».
Godine 1988. prekomurska Hrvatica, učiteljica Jolanka Tišler, objavila je zbirku stihova pod naslovom «V modrini neba»[22] koju je za tisak priredio dr. Zvonimir Bartolić. Zbirku je obogatio vlastitim «Tumačem manje poznatih hrvatskokajkavskih riječi», te nadahnutim pogovorom «Napomena o tumaču riječi i jeziku», s podnaslovom «Zapis o hrvatskom kajkavskom jeziku na margini pjesama Jolanke Tišler».
O jeziku kojim su pisane pjesme Jolanke Tišler, dr. Bartolić piše: «Jezik kojim govore pomurski Hrvati u Mađarskoj hrvatski je kajkavski jezik – ili hrvatski kajkavski nestandardni jezik – kojim govore Hrvati u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Po fonetskim, fonološkim, morfološkim i leksičkim karakteristikama jezik pomurskih Hrvata – a u tom kontekstu i jezik ove zbirke te jezik rodnoga mjesta Jolanke Tišler (Serdahel, Tótszerdahely) – najbliži je jeziku kojim govore Hrvati južno od Mure i Drave, u mjestima Legrad, Doljnja Dubrava i Kotoriba. Na jeziku pomurskih Hrvata bila je do sada poznata samo bogata narodna usmena književnost (Dr. Vinko Žganec, «Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže», 1974.) i stihovi nekolicine pomurskih Hrvata koji su objavljivali pjesme u novinama (Remuš Balažin). Jolanka Tišler prvi je pjesnik od pomurskih Hrvata koji tim jezikom piše umjetničku poeziju.»
Opširan prikaz zbirke «V modrini neba» objavio je dr. Bartolić u čakovečkom «Međimurju» pod naslovom «Impresivni lirski dijarij».[23] U ovom književnom eseju, on je visoko ocijenio stvaralaštvo Jolanke Tišler, ne samo u kontekstu manjinske problematike, dajući vrijedne sudove i fenomenu etničkih manjina.
Kako je riječ o vremenu SFRJ, jasni Bartolićevi stavovi imali su odjeka. Navodimo one koje su i danas aktualni, a kojima je Bartolić anticipirao procese međunarodnopravnog situiranja manjina.
- Hrvatskoj etničkoj manjini u Mađarskoj prijeti nestanak.
«Za samo jedno stoljeće jedna je cvatuća kultura, mislim na tradicijsku hrvatsku kulturu – a tako je i sa svakom drugom – skoro bestraga nestala».[24]
Upozorenje tada izrečeno pokazalo se opravdanim. U međuvremenu su asimilirane etničke skupine Hrvata-Tota pored Balatina, Hrvata-Dalmatina iz Sent Andrije, Hrvata-Ilira iz okolice Budimpešte, Hrvata-Raca, a pred asimilacijom su pomurski Hrvata i Hrvati-Bošnjaci.
- Što znači nestanak jedne etničke manjine?
«Tim nestajanjem ne gubi se samo materijalna kultura, dakle ono što je čovjek stoljećima za potrebe života stvarao da bi se održao, tim nestajanjem zauvijek nestaju riječi, nazivlje, nestaju narječja pa i čitavi jezici, na što nas upozoravaju suvremena antropološka, jezikoslovna i sociološka istraživanja. (…) Posebno su pogođene manjine, kojih jezik zbog novih socijalnih i gospodarskih uvjeta – prije je to vila politika – rapidno propada. Via facti, i pokraj svih deklaracija, one su najčešće prepuštene ‘svojoj sudbini’, a to uglavnom znači bržem ili sporijem nestajanju. Jesu li Hrvati u Mađarskoj izvan tih procesa? Nažalost – nisu.»[25]
- 3. Etničke manjine treba izvući iz geta i afirmirati ih njihovim vrijednostima
«Da su etničke teme u europskoj misli, konačno, sve nazočnije, jedan je od fenomena našega vremena. Spoznavši činjenicu da joj po vlastitoj humanističkoj tradiciji mnogo više priliči da europske granice premošćuje orfejskim glasovima negoli hefestofskom grmljavinom, ona, misao, danas nastoji subjektivizirati etničke skupine, izvući ih iz geta i enklava, afirmirajući ih u prvom redu njihovim vlastitim vrijednostima. Znanost, a to je i njezina najveća vrlina, nastoji pokazati da su i etničke skupine u kulturološkom smislu produktivne, noseći katkada i ona bogatstva koja su matični narodi izgubili».[26]
- Dosezi obzora književnosti ubrzano se suzuju.
«Ako se uzme u obzir da je suvremeni svijet prostorom sve tješnji, a život čovjekov sve tjeskobniji – jer je sve manje mjesta za njegove snove i ako se uzme u obzir da se dosezi obzora književnosti, umjetnosti i ljudskog prometejskog duha munjevitom progresijom suzuju, nije teško zaključiti da je sve teže biti pjesnik vlastitoga pjesničkog svijeta i vlastite pjesničke prepoznatljivosti».[27]
- Napredak književnoga stvaralaštva Hrvata u Mađarskoj i Austriji.
«Književnost Hrvata u susjednim zemljama, ponajprije u Austriji i Mađarskoj, gdje su oni najbrojniji (oko 130.000) – i pokraj niza problema u realizaciji prava na hrvatski jezik, bilježi, osobito posljednjih desetljeća, napredak».[28]
- Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji treba promatrati u kontekstu povijesti nacionalne književnosti.
«Uostalom, takvu sliku otkriva nam i prošlost hrvatskih pisaca na tim prostorima, jer i u nekim prošlim epohama hrvatski su pisci svojom književnom produkcijom – oslanjajući se na literaturu zemalja u kojima su živjeli – participirali na taj način u hrvatskoj književnosti».[29]
- Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji konstitutivni je dio hrvatske književnosti.
«Počevši od Stipana Konzula, Antuna Dalmatina i Grgura Mekinića, preko Emerika Pavića do Stjepana Parmačevića – jednog od značajnijih protagonista hrvatske postmoderne – književnost Hrvata u Ugarskoj – danas u Austriji i Mađarskoj – gotovo uvijek je predstavljala konstitutivni dio hrvatske književnosti».[30]
- Opravdana je standardno-nestandardna jezična interferencija u književnome stvaralaštvu.
«Zapravo, i kada pjeva na zavičajnom nestandardu i kada pjeva na hrvatskom književnom standardu, ona je (J. Tišler, op. Đ.V.) podjednako, u konstitutivnom smislu pjesnik, što samo još jednom potvrđuje davno potvrđeno pravilo da su se – počevši od Matoša do Krleže i do suvremenika – pjesnici po vokaciji podjednako iskazivali i u standardu i u nestandardu, Zato je i potpuno opravdana njezina nestandardno-standardna interferencija pjesama, jer ona izvire iz jednog pjesničkog bića i nedjeljiva je».[31]
***
Nakon demokratskih promjena u Mađarskoj i proglašenja suverene države Hrvatske, veze između Hrvata iz Međimorja i Prekomurja nitko više nije ometao. Na žalost, proteklo razdoblje ostavilo je teške posljedice na materinski jezik, demografsku sliku, kulturnu baštinu, etnografiju i historijsku svijest Hrvata preko Mure. Negativni procesi ubrali su danak, i asimilacija se više ne da zaustaviti. Dr. Bartolić se odlučio izvući na svjetlo dana dio njihova književnog usmenog stvaralaštva, produžujući na taj način rad Đure Deželića i akademika Vinka Žganca. Godine 2005. Hrvatska državna samouprava u Budimpešti organizirala je etnografsku konferenciju o kulturnoj baštini Hrvata u Mađarskoj. Sudjelovanje su ponudili dr. Z. Bartoliću. On se odazvao napisavši studiju «Motivika, stih, stil i jezik pučkoga usmenoga pjesništva pomurskih Hrvata». U tom je radu iz arhiva u javnost dao rukopis Đure Deželića (1838.-1907.) iz 1858. godine, «Pjesme mađarskih Hrvatah» Studiju je rad objavio 2006.[32] u posebnom broju Sjevernohrvatskih tema, pod naslovom «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata». Ta studija sadržajem nadilazi okvire zadane naslovom i duboko ulazi u povijest, kulturu, samobitnost i asimilaciju ovoga hrvatskog manjinskog ogranka. U njoj Bartolić vraća u znanstvenu javnost zaboravljeni rukopis Đure Deželića «Pjesme mađarskih Hrvatah» koji je dio njegova opsežnog zbornika «Hrvatske narodne pjesme puka štokavskoga i kajkavskoga», dovršenog 1859. godine. «Pjesme mađarskih Hrvatah» Bartolić je prvi objavio u cjelini u navedenome VIII. tomu «Sjevernohrvatskih tema». Cijeli rukopis sadrži 202 popijevke, od koji 17 pripada pomurskim Hrvatima.
Deželić je 1857. boravio među pomurskim Hrvatima. Zabilježio je da su, premda «već više od sedam desetljeća u crkvi i školi bez prava na hrvatski jezik» u vrijeme njegove posjete «još uvijek u jezičnom pogledu bili netaknuti».[33] Dakle, ovome vitalnome i autohtonom dijelu hrvatskoga naroda nečijom je voljom oduzeto pravo na učenje i njegovanje materinskog jezika već oko 1780., točnije 1777. godine. Ovakav zaključak proizlazi iz kampanje tadašnjih mađarskih vlasti da se tzv. Transmurana sa 16 većinom hrvatskih župa (Prekomurje) oduzme Zagrebačkoj i pripoji Sombatheljskoj biskupiji. Nakon što se u tome uspjelo, logičan je zaključak da je uslijedila nasilna mađarizacija hrvatskog pučanstva, a ukidanje hrvatskih škola i zabrana hrvatskog jezika u bogoslužju najbolji su dokaz toga. To na indirektan način potvrđuje i dr. Bartolić: «Ali kada se radi o jeziku pomurskih Hrvata, onda stanoviti broj specifičnosti valja tražiti u crkvenim i političkim prilikama koje su nastupile nakon 1777. U političke prilike valja uvrstiti isključivanje hrvatskog jezika nakon 1777. iz svih sfera života. To je ubrzalo mađarizaciju, jer Sonbatheljska biskupija nikada nije Hrvatima dala u dovoljnom broju hrvatske svećenike. Zanimljivo je da je ta asimilacija koja je bila poticana od političkih i crkvenih oblasti do te mjere ‘legalizirana’ da o njoj nikada nitko nije progovorio. Naprosto se držalo da je to dio onoga hrvatskoga područja koje nakon dolaska Mađara nije mađarizirano, ali to ne znači da i u novije doba ne treba viti podvrgnuto procesima mađarizacije» – zaključuje dr. Bartolić.[34] Bilo je to, dakako, nasilje s nakanom što bržega odnarođivanja. Stoga pomurski Hrvati zaslužuju posebnu pozornost jer su u nepovoljnim uvjetima do danas sačuvali svoj izvorni hrvatski govor. Dr. Bartolić nije ulazio u aktualizacije ovakvoga tipa, već prepuštao čitateljima da samo donesu zaključak na temelju iznesenih činjenica.
Toponimi
Toponimi, ojkonimi, hidronimi, patronimi, antroponimi, spadaju u najstarije segmente nekoga govora. Kada se provodi odnarođivanje neke manjine, tada se upravo ova jezična supstanca nastoji zamijeniti jezikom većinskog naroda. Dr. Bartolić je uočio ovakav oblik nasilja nad pomurskim Hrvatima i u «Sjevernohrvatskim temama» VIII ponudio rješenja. Pri tome uočljivo je njegovo kolebanje glede imenice Tót kao etnonima.
«Tražeći rješenja – piše dr. Bartolić – ja sam u svojim radovima predložio hrvatsko nazivlje za hrvatska sela u Pomurju pa i za ona koja imaju atribut Tót. Atribut Tat pridavan je brojnim selima naseljenim slavenskim ili hrvatskim pučanstvom. Leksem tót u funkciji imenice (Tót.) postaje etnonim koji označava Slovaka (ima pejorativni prizvuk), što nikako ne odgovara za hrvatska sela. Iz tog razloga za hrvatska mjesta i sela u Pomurju rabim ovakve hrvatske ojkonime:
Bajcsa – Bajča. Mještani ju nazivaju Bajča.
Belezna – Belezna. Mještani ju nazivaju Belezna.
Fićehaz – Fityeház. Mještani ga nazivaju Fičehaz.
Hansovar – Aszonnyvar. Mještani ga nazivaju Hansovar.
Hrvatski Sveti Mikloš – Horvát Szent Miklós/Miklósfa. Bakon Drugog svjetskog rata stari je naziv ukinut.
Hrvatski Sveti Martin – Tòtszentmártón. Mještani ga nazivaju Somarton
Tòtszerdahely – Hrvatsko Središće. Mještani ga nazivaju Serdahelj.
Kalacek – Kollatszeg / Kalaciba. Mještani ga nazivaju Kaljacek.
Legradska Gora – Szentmihályhegy. Mještani ju nazivaju Legradska Gora.
Letina – Letenje. Pod tim imenom to je mjesto od davnine poznato. Hrvati ju nazivaju Letina.
Mlinarci – Molnári. Mještani ga nazivaju Mlinarce.
Murski Križevci – Murakerestúr. Mještani ga nazivaju Kerstur.
Tilos – Őrtilos. Mještani ga nazivaju Tiloš.
Petriba – Petrivente. Mještani ju nazivaju Petriba.
Pustara – Semjénháza. Mještani ju nazivaju Postara/Pustara.
Zakon – Zákány. Mještani ga nazivaju Zakon (koji govore hrvatski)».[35]
Dr. Bartolić i zapadnougarski (gradišćanski) Hrvati
Godine 1984. Bartolić je sudjelovao na II. Simposionu croaticonu u Beču. Njegov je referat nosio naslov «Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata», s podnaslovom «Prinos proučavanju i naznačivanju problema protestantske književnosti gradišćanskih Hrvata». Rad je objavljen 1989 u Sjevernohrvatskim temama» IV.[36], unutar cjeline «Hrvatske protestantske teme». Studiju je završio «Napomenom» koju ću zbog aktualnosti njenoga sadržaja navesti u cijelosti:
«Suprotno naputku «Pravopisnog priručnika» (Liber – ŠK, Zagreb, 1986.), kojemu autori Vladimir Anić i Josip Silić, i prvi dio sintagme etnika gradišćanski Hrvat(i) pišu velikim početnim slovom, ja prvi dio sintagme pišem malim slovom. Jednostavno zato što gradišćanski Hrvati nisu nikakav poseban narod, kao što su to Lužički Srbi (Sorbi), nego samo dio hrvatskog naroda koji živi u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), po kojoj su dobili atribut gradišćanski. Analogno tomu i moliški ili moližanski Hrvati, američki Hrvati itd».
Navedena Napomena napisana 1984. bila je snažno, ali usamljeno upozorenje na negativne procese koji su se počeli zbivati unutar manjinske zajednice gradišćanskih Hrvata – naime, kao etnička elita nametnuli su im se tzv. asimilanti, odnosno zagovornici teze po kojoj gradišćanski Hrvati više nisu narodna manjina hrvatskog naroda, jer su tijekom 500 godina dijaspore stvorili vlastiti jezik, kulturu, tradicije i identitet koji im daje pravo da se nazovu narodna zajednica i pišu velikim početnim slovom, te Hrvatsku odbace kao zemlju podrijetla i državu matičnog naroda. U posljednjem desetljeću pobornici ovakvog izdvajanja javno nastupaju, šireći među narodom animozitet prema Republici Hrvatskoj i nazivajući svoj matični narod Hrvaćani, a ne njegovim povijesnim etnonimom. Separacija bunjevačkih Hrvata, koja je počela na sličan način, dovršena je 2009. godine, službenim uvrštavanjem od strane Vlade u Beogradu Bunjevaca kao posebnoga naroda među etnose koji žive u Srbiji. Isti se proces desio i među Rusinima koji su do 2009. bili subetnik ukrajinskog etnosa.
U tisku, publikacijama, udžbenicima, znanstvenim radovima koji objavljuju gradišćanski Hrvati, atribut se piše velikim početnim slovom, što znači da je upozorenje i inzistiranje dr. Bartolića o kojemu je bilo riječ, bilo ne samo ispravno, već i dalekovidno.
Studija «Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata» s podnaslovom: «Prinos proučavanju i naznačivanju problema protestantske književnosti gradišćanskih Hrvata», po mnogo čemu prekretnica je u pristupu hrvatskih autora književnoj baštini zapadnougarskih Hrvata. Dr. Bartolić je književnu baštinu gradišćanskih (zapadnougarskih) Hrvata na teoretskoj i književnopovijesnoj razini inkorporirao u hrvatsku narodnu(nacionalnu) baštinu, davši joj značenje koje objektivno zaslužuju. Premda u rasuću, ovi su Hrvati ostali u duhovnom i književnom jedinstvu s matičnim narodom. Studija«Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata» čini bespredmetnim razgovor o tobožnjem samostalnom kulturnom i književnom razvoju, tradicijama i identitetu gradišćanskih Hrvata zbog kojega je, tobože, došlo do prekida njihove emocionalne i stvarne povezanosti s matičnim narodom, odnosno do njihova izdvajanja u neki novi slavenski etnos. Isti značaj ime i studija «Ivan Manlius i tiskarstvo XVI. Stoljeća u Hrvatskoj».[37] Stopama dr. Bartolića krenuli su poznati povjesničari hrvatske književnosti, prof. dr. Alojz Jembrih, prof. dr. Milorad Stojević.
Na početku navedene studije dr. Bartolić razrješava književno-teoretsku dilemu glede naziva svoga rada:
«Govoreći o protestantskoj književnosti gradišćanskih Hrvata, kao prvo, možda bi na samom početku – bez obzira na ograničenost prostora – valjalo postaviti i pitanje: Je li s aspekta suvremenih književnoznanstvenih dostignuća uputno književnost, ako je shvaćamo kao umjetnost, podređivati – u klasifikacijskom smislu – ekstraliterarnim, u ovom slučaju konfesionalnim odrednicama. Jer, ako je nešto umjetnost, onda su svi drugi elementi – konfesionalni, nacionalni, geografski – sekundarni za vrijednost određene književne pojave, ako pak nešto što je predmet rasprave nije umjetnost, onda nikakve etikete neće pomoći da neka djela dobiju na vrijednosti. To vrijedi za sve književne pojave, pa i za ono što danas podrazumijevamo pod protestantskom književnošću gradišćanskih Hrvata. Valja, međutim, dodati i to da u procjenjivanju književnih tvorevina ne možemo uvijek polaziti od krutih teoretskih shema, prema kojima bismo mogli ocjenjivati sva književna djela. Naprotiv, svakoj književnoj tvorevini potrebno je pristupiti kao autonomnom, integralnom, književnom ostvarenju, koje pokraj općih karakteristika nosi i neke individualne, kao i neke nacionalne osobitosti i vlastitosti što proizlaze iz određenih tradicija. Takav nam pristup, pristup koji uzima u obzir i spomenute komponente, omogućuje da i o djelima – koja na prvi pogled ne možemo svrstati u klasične književne rodove i vrste – progovorimo kao o književnim ostvarenjima».
Dne 2. ožujka 1989. održan je u prostorijama Društva hrvatskih književnika Hrvatske skup Hrvatska književnost izvan domovine, povodom 50. obljetnice smrti Mate Meršića Miloradića, koji se rodio 19. rujna 1850. u Frakanavi, a umro je 15. veljače 1928. u Hrvatskoj Kemlji, gdje je i pokopan. Na tome skupu sudjelovao je i dr. Bartolić referatom «Mate Meršić Miloradić i hrvatska ruralistička književnost».[38]
Stvaralaštvo velikog pjesnika i preporoditelja zapadnougarskih (gradišćanskih) Hrvata, Bartolić je promatrao unutar konteksta povijesti hrvatske književnosti, zaključivši «da je Miloradićevo književno djelo izniklo na vrlo složenim nacionalnim, socijalnim, psihološkim i jezičnim pretpostavkama. Ali, nastavlja dr. Bartolić, istodobno se može i danas kazati da i usprkos, ili možda upravo zbog toga, te nejedinstvenosti i heterogenosti, a rekao bih i neukrotivosti, Miloradićevo djelo i danas ulazi među najinteresantnije pjesničke opuse hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća.»
Radovi dr. Zvonimira Bartolića nezaobilazna su literatura svima koje žele upoznat fenomen hrvatske kulturne baštine izvan Hrvatske, ali i problematiku vezanu uz povijest, materinski jezik i etnički identifikacijski kod Hrvata u rasuću.
[1] Koristimo izvorno tumačenje imena ove hrvatske pokrajine, na čemu je insistirao dr. Z. Bartolić,upozoravajući da riječ međimorje znači otok između rijeka Mure i Drave. Stoga je koristio naziv Međimorje (koje se službeno naziva Međimurje), i pojam Prekomurje kao naziv kraja s one strane (mađarske) Mure gdje živi hrvatska manjinska zajednica. Vidi: Zvonimir Bartolić: Toponim Međimurje. Hrvatsko je ime za Međimurje – Međimorje, u: Sjevernohrvatske teme V., «Matica hrvatska-Čakovec» i «Zrinski», Čakovec,1998., 281.-307.
[2] Vidi: Dr. Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme, knjiga VI., Naklada «Dr. Feletar», Zagreb, 2001.
[3] Dopuštam si slobodu kazati nešto osobno. Kao čovjek koji je veći dio svoje intelektualne radoznalosti posvetio upravo fenomenu hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama, stručna suradnja s dr. Bartolićem bila mi je dragocjena. On je bio u mnogim područjima moj učitelj i mentor i naša se višegodišnja suradnja pretvorila u trajno prijateljstvo. Bio je spreman uvijek pomoći. Njegovo veliko, gotovo enciklopedijsko znanje i začuđujuća radna energija impresionirali su svakoga tko je s njime surađivao.
[4] Akademik Žganec je zadužio i gradišćanske Hrvate. Vidi: Jačkar hrvatske narodne jačke iz Gradišća. Sabrao Martin Meršić. Redakcija im komentari: Vinko Žganec, «Novinske i štamparsko poduzeće», Čakovec, 1964.
[5] Dr. Vinko Žganec: Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj, Matica hrvatska, Čakovec, 2006.
[6] Godine 2005. dr. Bartolić uvodi u literaturu novi oblik regionalnog imena ove hrvatske skupine. U studiji «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata», on ih naziva «pomurski (zaladski) Hrvati, vezujući ih uz mađarsku županiju Zala u kojoj obitavaju. Vidi: Sjevernohrvatske teme» VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 5.
[7] Na žalost, i 2005. dr. Bartolić ponavlja istu činjenicu: «Pomurski Hrvati su još uvijek ona skupina Hrvata u Mađarskoj koja je, iako se izravno oslanja na matični hrvatski narod, najmanje poznata». Vidi: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata),Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 5.
[8] «Pomurski Hrvati među svim brojnim skupinama Hrvata u Mađarskoj još su uvijek nedovoljno poznati. O tomu da su Hrvati nema prijepora, ali ima prijepora jesu li starinačko žiteljstvo ili dio kasnijih migracija». U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 14.
[9] Vinko Žganec: Hrvatske pučke popijevke Međimurja, JAZU/HAZU, Zagreb, 1924.
[10] Tankönyvkiadö, Budapest, 1982.
[11] «Ona njihovo podrijetlo povezuje s turskim pustošenjima koja su počela već u XV. stoljeću». (…) Edit Kerecsényi nigdje izričito ne veli da su Pomurje prije Hrvata napučili Mađari. Ipak, iz njezina izlaganja proizlazi da je u predtursko doba na tom području živjelo mađarsko pučanstvo». U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 17.
[12] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 6.
[13] Ibidem, 18.
[14] Ibidem, 18.
[15] Ibidem 62.
[16] Ibidem, 63.-64.
[17] Ibidem.
[18] Mijo Lončarić: Govor pomurskih Hrvata, Muramei horvátok szatadok vonzáságan, (Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1988.), Murakerestúr, 1999.-, 65.-66.
[19] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 18.
[20] Ibidem.
[21] Ibidem.
[22] Tankönxvkiadó, Budimpešta, 1988. Za tisak priredio dr. Zvonimir Bartolić. Uredio Živko Mandić.
[23] Zvonimir Bartolić: Impresivni lirski dijarij, Međimurje, g. XXXVII., br. 1753., Čakovec, 26. kolovoza 1988., str. 14.
[24] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 6.
[25] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena…
[26] Zvonimir Bartolić: Impresivni lirski dijarij, Međimurje, g. XXXVII., br. 1753., Čakovec,26. VIII., 1988., str. 14.
[27] Zvonimir Bartolić, Ibidem
[28] Zvonimir Bartolić: Ibidem
[29] Zvonimir Bartolić: Ibidem
[30] Zvonimir Bartolić: Ibidem
[31] Zvonimir Bartolić: Ibidem
[32] Zvonimir Bartzolić: Sjevernohrvatske teme VIII. Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata, Matica hrvatska, Čakovec, 2006.
[33] Ibidem, 19
[34] Ibidem, 66.
[35] Ibidem, 138.
[36] Dr. Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme. Krležina genealogija i druge rasprave. Knjiga 4, studije,
Zrinski, Čakovec, 1989., str. 127.- 144.
[37] Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme» IV, «Zrinski», Čakovec, 1989., 145.-184.
[38] Rad je objavljen u Bartolićevim «Sjevernohrvatskim temama» V, Matica hrvatska, Čakovec, 1998. 206.-214.
Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.: