MOSLAVINA OŽIVLJENA II

Premda rodom Vukovarka Dubravka Jelčić je radni vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika. Sa zadovoljstvom sam recenzirao rukopis njezine zbirke stihova. Sada kada su stihovi objavljeni kao knjiga, mogu kazati kako smo dobili vrijednu prinovu u ne baš velikome broju moslavačkih autora. Zaželimo joj dobrodošlicu.

 STOPAMA NIKOLE ŠOPA

Dubravka Jelčić: Svitak za Isusa, samostalno autorsko izdanje, Garešnica, 2021.

Skeniranje_20210503

Rukopisna zbirka „Svitak za Isusa“ dojmljivo je književno, odnosno pjesničko korištenje svetopisamskih tekstova. Autorica vrlo emocionalno koristi citate iz Biblije koji joj služe za razvijanje poetskog tkiva, odnosno stvaranje vlastitih poetskih interpretativnih cjelina. Pri tome se opredijelila za kombinaciju ispovjednog govora, molitvenog tradicionalnog iskaza i teološki fundiranog razmišljanja. Ovaj zadatak nije jednostavan. Štoviše, vrlo je zahtjevan jer svaki književnik koji se oslanja neposredno na svetopisamske tekstove svjestan je odgovornosti koju je preuzeo. Naime, poetika ima svoje zakonitosti, a teologije svoje. Osim toga Sveto pismo, kako Novog tako i Starog Zavjeta, literarno je štivo, a njegovi važni dijelovi pisani su u čistom poetskom govoru. Današnji pjesnici, kao i prijašnji, lagano mogu i nesvjesno upasti u zamku kopiranja biblijske poetike, ili s druge strane stavljanja poetike u funkciju propedeutike, vjeroučenja odnosno teologije.

Dubravka Jelčić, očito teološki educirana osoba, shvatila je ovu opasnost i po mišljenju pisca ovih redaka stvorila je literarne uratke u kojima poetski govor ima prednost, a to je i najvažnija činjenica u ovoj poeziji („Isus liječi“ ; „Isusov i moj oltar“ : „Isus upozorava“ : „Isus se preobrazio“).

Zbirka koju predstavljamo eklatantno je kršćanski intonirana i spada u žanr poezije kršćanskog nadahnuća. Mnogi autori do sada, pišući u duhu ovog nadahnuća, njegovali su tradicionalan, pa i pučki pjesnički govor. Pri tome ne mislim ništa loše, jer naše su pučke odnosno narodne molitve izuzetno lijepe i bogate. Međutim, suvremeni pjesnik, ako želi stvoriti vlastitu poetsku nišu, mora se potruditi i vlastitim poetskim govorom, snagom osobnog svjedočenja, tumačiti vjerske isitne kao književnost i pri tome ne biti epigonom. U rukopisu koji nam je predstavljen, naša je autorica u većem dijelu pjesama uspjela stvoriti svoj vlastiti poetski diskurs. On je na trenutke vrlo osoban, čak postaje dio neposredne komunikacije sa Stvoriteljem, što djeluje mistično.

 

E, moj Bože, znamo se  Ti i ja!

Ti voliš mene. Ja volim Tebe.

Ti me promičeš. Želim Te slijediti.

Uvijek!

A ponekad?

Zamjeram:

drugima daješ,

mene zaboravljaš.

Zar me ne vidiš?

Ostavljaš me samo…

 

(Iz pjesme „Gospodin je zaštitnik moj“)

 

Ovakav kršćanski poetski iskaz, odnosno poetska komunikacija s Gospodin, nije novum Dubravke Jelčić. Takav je poetski govor nazočan je u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Na primjer, takva je knjiga pjesmama pokojnoga Andrije Vučemila „Čitajući Eckharta“ (RINAZ, Rijeka, 2008.), te duhovni romani „Ignacijeva plava ruža“ i „Tajna Ribareve ješke“, Diane Rosandić Živković, sve zbirke Drage Čondića, etc.

Dubravka Jelčić dio je svojih pjesama pretvorila u poeziju u prozi (ciklus „Hod s Učiteljem“). Smatram to opravdanim jer poneki emocionalni doživljaji mogu se izraziti upravo na ovaj način. Dio pjesama ne trenutke ne poštuje princip ekonomičnosti, ali to je dopušteno autorici koja na taj način želi što snažnije uspostaviti komunikaciju s čitateljem, a njoj je i to cilj. Ono što u ovoj zbirci plijeni pažnju jest autoričina komunikacija s Bogom jer je dio pjesama upućen Stvoritelju i tiče se autoričinog svakodnevnog života. Pored navedenih imena, podsjećam na najvećega našeg pjesnika kršćanskog nadahnuća, Nikolu Šopa koji je u svojim sjajnim pjesmama na isti način komunicirao s Isusom, dovodio ga u svoji život i stavljao ga u suodnos sa sobom i s društvom.

O svakoj pjesmi dalo bi se posebno teološki razmišljati, ali to nadilazi dosege ovog prikaza. Kao cjelina zbirka „Svitak za Isusa“ predstavlja koherentni niz poetskih uradaka i kao takva zaslužuje širu pozornost.

Dubravka Jelčič je rođena u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij  engleskog jezika i književnosti, a na Pedagoškoj akademiji završila je studij predškolskog odgoja i razredne nastave. Radni je vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika na gimnaziji „August Šenoa“. Stekla je glazbeno obrazovanje, a poznata je i kao hrvatska esperantistica.

 

Đuro Vidmarović

ZVONIMIR BARTOLIĆ – POSEBAN OSVRT NA POMURSKE HRVATE U MAĐARSKOJ

Ključne riječi: Zvonimir Bartolić, prekomurski i gradišćanski Hrvati, hrvatske etničke manjine u Mađarskoj, književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji

Kao Hrvat iz Međimorja[1] dr. Zvonimir Bartolić je imao duboko razumijevanje za čuvanje etničke samobitnosti Hrvata u susjednim zemljama, poglavito u Mađarskoj i Austriji. Međimorje je sve do kraja Prvoga svjetskog rata, bilo u sastavu Kraljevine Mađarske, a to se pokušalo obnoviti tijekom Drugoga svjetskog rata, tako da su kulturna, društvena, vjerska i politička povijest međimurskih Hrvata ispunjene borbom za čuvanje etničke samobitnosti, što znači protiv permanentnih procesa asimilacije praćenih raznim oblicima diskriminacije.[2] Zvonimir Bartolić je duboko osjećao, čak iskustveno, ovu istinu i stoga je dobro razumijevao i shvaćao sve probleme s kojima se susreću pripadnici našega naroda izvan Domovine u vremenu u kojem je on živio.[3]

            Sa stručnim radom dr. Bartolića, vezanom uz fenomen hrvatskog etničkog rasuća i kulturne baštine nastale u rasuću, susreo sam se 1974. u knjizi čuvenoga hrvatskoga etnomuzikologa, akademika Vinka Žganca: «Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj».[4] Knjigu je izdalo nakladničko poduzeće «Zrinski» iz Čakovca. Dr. Batolić je, kako osobno svjedoči u pretisku ovoga djela 2006.,[5] godine, «prema izričitoj želji dr. Vinka Žganca», priredio ovu dragocjenu knjigu, poprativši je s dva vlastita priloga: «Jedinstveni etnomuzikološki opus» i «»Hrvati u Mađarskoj u okolici Velike Kaniže». Povodom 30. obljetnice smrti «znamenitoga etnomuzikologa i skladatelja dr. Vinka Žganca», objavljen je pretisak navedenoga djela u izdanju čakovećkog Ogranka Matice hrvatske. Pretisak su uredili dr. Zvonimir Bartolić i Tomo Blažeka. Za povijest kulture u Hrvata korisne su Bartolićeve «Uvodne napomene». U njima, između ostaloga, on svjedoči kako se «tadašnji politički vrh Čakovca suprotstavio da bilo što radim (riječ je o dr. Z. Bartoliću) na knjizi, dapače izričito je tražio od dr. Žganca da se moje ime u knjizi uopće ne pojavljuje. Kako akademik Žganec na to nije htio pristati, pa i pod cijenu da knjiga i ne bude tiskana, knjiga ‘Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj’, makar i sa stanovitim zakašnjenjem, tiskana je pod mojim uredništvom i s mojim pogovornim tekstovima. Možda je suvišno reći, ali se mora. Knjiga nije u medijima, s obzirom na sve okolnosti, imala ikakvu potporu», – podcrtava dr. Bartolić.

            Što je to bilo sporno u Bartolićevim pogovornim tekstovima? S današnjeg aspekta ništa.

            Zvonimir Bartolić je svojim književno-povijesnim istraživanjima zadužio Hrvate u Mađarskoj i Austriji. Pažnju je posvetio Hrvatima u Mađarskoj, poglavito pomurskim i zapadnougarskim Hrvatima, odnosno gradišćanskim Hrvatima kako se nazivaju nakon 1921. godine. Kako je riječ o obimnoj literaturi, pomnije ču upozoriti na Bartolićevo proučavanje kulturne baštine, povijesti i etničke pripadnosti prekomurskih ili pomurskih Hrvata. Oni su bili u domeni njegova primarnog zanimanja, a to je rodno mu Međimorje, jer su dio jezične, kulturne, crkvene i identitetske cjeline ovoga dijela hrvatske etnije.

Prekomurski Hrvati

U eseju «Hrvati u Mađarskoj u okolici Velike Kaniže» Bartolić donosi, bez ikakvih nacionalnih invokacija, povijesni pregled tekstova hrvatskih istraživača i autora koji su se bavili ovom manjinskom etničkom zajednicom. U hrvatsko stručno nazivlje tom je prilikom uveo pojam «Prekomurski kraj». O tome u podrubniku piše: «Ovi Hrvati o kojima se ovdje govori kod hrvatskih autora spominju se kao Hrvati iz okolice Velike Kaniže. Bilo je uvjetnog naziva Hrvatsko prekomurje. Autor ovog napisa uvjetno je, zaradi lakše orijentacije, uveo naziv Prekomurski Hrvati, (spac. Đ. V.)». Ovaj je naziv primjeren i realan, premda je, na što se tada nije mislilo, uporabom velikog početnog slova (u tekstu atribut dr. Bartolić piše malim početnim slovom) usmjeravao ovu manjinu prema subetničkom identitetu. «Bartolićev» se naziv ustalio u stručnoj literaturi i publicistici, ali zbog stava vodstva tadašnje unitarističke udruge Demokratskog saveza Južnih Slavena u Mađarskoj (DSJS), nije prihvaćen u Mađarskoj. Ondje su stavili u opticaj nove pokrajinske nazive «pomurski Hrvati», a u najnovije vrijeme i «Hrvati kre Mure».[6]

Tótsag: Slovački kraj, Hrvatski kraj, Slavonski kraj ili Hrvatsko prekomurje?

Premda čine s međimurskim Hrvatima jedinstvenu etničku i jezičnu cjelinu prekomurski su Hrvati u Hrvatskoj postali nepoznati. Tu je poraznu činjenicu uočio dr. Bartolić, navodeći da «zaradi nepotpunog poznavanja katkada su čitavo ovo područje koje nastavaju prekomurski Hrvati južno od Velike Kaniže nazivali Tótsag, što u bukvalnom prijevodu znači Slovakija, slovački kraj, pa su tako i nekoja hrvatska sela dobila pridjevak tót – Tótszerdahely, Tótszentmárton. U biti to bi značilo Hrvatija, hrvatski kraj, Hrvatsko prekomurje, a postojala su i sela koja su nosila pridjevak horvát, primjerice Hórvátszentmiklos. Sličnih derivacija u identifikaciji bilo je i drugdje, pa su tako nekoji autori u ranijim razdobljima imenom Tótsag nazivali Slavoniju i Prekomurje.»[7] U tom času ni sam dr. Bartolić nije bio suguran koji je prijevod ispravan?

Pojam tót javlja se ne samo kao pridjevak već i kao imenica u značenju etnika, odnosno subetnika. Naime, sve do kraja 18. st. u Mađarskoj su srednjevjekovnu hrvatsku Slavoniju, odnosno dijelove Kraljevine Hrvatske koje su okupirali nakon bitke na Gvozdu 1097., i u kojima je mađarski kralj Koloman postavio za potkralja svoga sinovca Almoša, tretirali kao integralni dio Mađarske i nakon 1102. kada je sporazumom između Kraljevine Mađarske i Kraljevine Hrvatske stvorena nova državna zajednica kao personalna unija. Koristili su srednjovjekovno pravo ius gladii. To su naglasili stvaranjem posebnoga Sabora Kraljevine Slavonije, vračajući stanje na vrijeme prije ujedinjenja Panonske i Dalmatinske Hrvatske do kojega je došlo za kralja Tomislava. Izdvajanje Slavonije u njezinim srednjovjekovnim granicama pratilo je i terminološko odvajanje od Hrvatske. Htjelo se tako ostvariti prekid nacionalnog i državnopravnog jedinstva u povijesnoj memoriji naroda. Stoga su Kraljevinu Hrvatsku nazivali Hórvatország, dakle Država Hrvatska, a Kraljevinu Slavoniju su nazvali Tótország, dakle Država Slavonija. Imenica ország ovdje ima državno-pravno značenje. Npr. Slovačka i Slovenija nisu imale u nazivu «ország». Logično je pretpostaviti da je paralelno s uporabom termina Tótország i Hórvatország mađarska politička elita toga vremena uvodi i novi mađarski etnonim Toti kao naziv za stanovništvo Slavonije kako bi ga se izdvojilo iz hrvatskog etničkog korpusa i pripojilo etnosu Ugra. Hrvatima (Horvatima) su dozvoljavali nazivati samo Hrvate južno od Gvozda, dakle iz dijelova Kraljevine Hrvatske koji nisu osvojeni mačem. Otuda i subetnik Tót na prostoru od Mure do Blatnoga jezera. Na južnim obalama Blatnoga jezera, odnosno Balatina, sve do prije tri desetljeća živjela je hrvatska manjinska zajednica koja se izjašnjavala navedenim srednjovjekovnim umjetnim subetnonimom Toti, odnosno kako su ih u stručnim radovima nazivali Hrvati-Toti. Očito je riječ o subetniku oblikovanom nakon 1097. pod utjecajem tadašnjih mađarskih državnih vlasti. Izvorno se radilo o pučanstvu hrvatske etničke pripadnosti. Hrvati-Toti prema spoznajama iz XX. stoljeća govorili su hrvatskim štokavskim narječjem i osjećali se Hrvatima. Iz toga proizlazi da navedena naselja Hrvata u Prekomurju s pridjevkom tót ukazuju na činjenicu kako su ime dobila po svojim hrvatskim žiteljima podrijetlom iz srednjovjekovne «mađarske» Slavonije (Tótországa), a ona je obuhvaćala i Međimorje i Prekomurje. Od 18. stoljeća etnonim Tóti prebacuje se na Slovake. Stoga je logično da Toti uz južne obale Blatnoga jezera nisu bili Slovaci.

Pomurski Hrvati – domicilno – starinačko hrvatsko pučanstvo ili dijaspora?

Upoznavajući naše manjine i literaturu o njima, svi smo širili svoja saznanja o njima i mijenjali zaključke. Tako je i dr. Bartolić oblikovao spoznaje glede toga da li su pomurski Hrvati dijaspora, ili domicilno pučanstvo?[8] Godine 1924. akademik Vinko Žganec u predgovoru zbirke «Hrvatske pučke popijevake iz Međimurja» dao je prednost domicilnosti prekomurskih Hrvata: «Međimurski Hrvati naselili su se u današnjoj svojoj domovini zacijelo u isto vrijeme, kad i ostali Hrvati, a to je bilo nakon sveopće seobe naroda oko godine 600. Kao najsjeverniji Hrvati došli su u ove krajeve očito posljednji od svih njih. Zauzeli su današnje Međimurje, a osim toga i nekoja sadašnja sela na sjeveru preko Mure između Velike Kaniže i Letine. U tom naime kraju čistih hrvatskih sela, kao što su: Murakerestúr, Tótszerdahely, Tózszentmárton, Mlinarci i t.d. Ti su Hrvati u etnološkom pogledu posve jednaki međimurskim Hrvatima, pa i Podravcima, u pogledu jezika, narodne nošnje, načina gospodarenja i t.d.».[9] Istu misao ponovio je 1974. u «Pučkim popijevkama Hrvata iz okolice Velike Kaniže».

I pored Žgančeve tvrdnje, Bartolić ostaje oprezan, što je razumljivo, jer je akademik svoje tvrdnje temeljio na etnomuzikološkim, ali ne i na historiografskim i arheološkim istraživanjima. Bartolićeva opreznost glede problematike domicilnosti pomurskih Hrvata rezultat je njegovoga krajnje rigoroznog pristupa povijesnim vrelima i povijesnim istinama. Imao je u toj opreznosti svoj udio i etnocentrizam mađarskih povjesnika, zbog čega je ovo postalo osjetljivo, ali historiografski vrlo zanimljivo pitanje. Ukoliko polazimo od teze da su pomurski Hrvati domicilno pučanstvo, tada ih ne možemo svrstavati u sintagmu hrvatska dijaspora, jer dijaspora uključuje selidbu. Među Hrvate koji žive kao manjinske zajednice izvan Hrvatske, a nisu dijaspora, ubrajamo hrvatsko pučanstvo u srpskome dijelu Srijema, Boki Kotorskoj, slovenskom Primorju, Beloj Krajini i Trstu.

Na dr. Bartolića izvršila je utjecaj knjiga Edit Kerecsényi «Povijest i materijalna kultura pomurskih Hrvata» objavljena 1982. godine,[10] u kojoj autorica polazi od pretpostavke da su se pomurski Hrvati iselili iz matičnog prostora u Mađarsku. [11]Tada i on pokušava zauzeti stav glede ovoga pitanja. U «Uvodnoj napomeni studije «Motivika, stih, stil i jezik pučkoga usmenoga pjesništva pomurskih Hrvata» piše kako pomurski Hrvati «nisu – kao što se u novije doba iznosi ( Kerecsényi) – sekundarno pučanstvo, već starosjedilačko, autohtono.»[12] Međutim, u samoj studiji iskazuje opreznost: «S druge strane, ne postoje nikakvi podatci iz kojih su mjesta u Međimurju i Zadravini preseljavani Hrvati u Pomurje. Mnogo je vjerojatnije – zaključuje – da pomurski Hrvati, kao i Hrvati u Međimurju i Zadravini, predstavljaju, najvećim dijelom, ostatak starinačkih Hrvata iz vremena prije naseljavanja Mađara u zapadnom Podunavlju».[13] Kako ga se ne bi optužilo za paušalno donošenje zaključaka Bartolić navodi činjenica na temelju kojih je postavio navedenu tvrdnju. Slijedi navođenje pet činjenica kojima potkrepljuje svoju tezu. Dvije od njih oslanjaju se na jezične osobitosti pomurskih Hrvata, a dvije su iz područja crkvene povijesti. Ove posljednje činjenice do tada su bile malo poznate u javnosti, ali su i sada su, tako da ih smatram opravdanim ponoviti:

– «Od samoga ustroja 1094. to je područje, sve do 1777. bilo u pod crkvenom jurisdikcijom Zagrebačke (nad)biskupije, pripadao je Bekšinskom arhiđakonatu, koji je svoje središte imao u današnjem Bečehelju (Bexin, Bechely).

– Da je tom području u doba ustroja Zagrebačke (nad)biskupije bilo mađarsko pučanstvo, vjerojatno taj dio Zaladske županije, kao i dio Željezne (Prekomurje), ne bi dospio pod jurisdikciju Zagrebačke (nad)biskupije».[14]

Kako je u Hrvatskoj ova činjenica malo poznata, Bartolić pojašnjava:

«Bekšinski arhiđakonat sastojao se od dvaju područja, od područja koje je obično nazivano Insula intee Muram et Dravam (Otok Međumorje) i područje koje se najčešće nazivalo Transmurana. Godine 1777., nakon dugih mađarskih kampanja, Transmurana je, koja je imala 16 župa, Zagrebačkoj biskupiji uzeta i priključena novoj Subotiškoj, Sombatheljskoj, biskupiji. Područje Bekšinskog arhiđakonata, koji je dobio ime po mjestu koje se u listinama XIII. i XIV. stoljeća najčešće javlja pod imenom de Bexe, de Bekchin, de Bescan. To mjesto danas se zove Bečehelj (Becsehely) i nalazi se na cesti između Letine i Velike Kaniže». (…) Kristijanizacija na području Bekšinskog arhiđakonata zasigurno je počela prije uspostave Zagrebačke biskupije (1094.). Tu su prije djelovali irski misionari, a onda i misionari knezova Pribina i Kocelja. (…) Bekšinski arhiđakonat prostirao se sjeverno od Drave i Mure. To je ono područje koje u doba kralja Stjepana I. nije bilo u granicama mađarske države. Kada je godine 1091. ugarski kralja Ladislav zaposjeo sjevernu Hrvatsku do Gvozda, on u Zagrebu 1094. osniva biskupiju u koju uključuje i ono područje sjeverno od Drave i Mure, koje još nije bilo niti naseljeno Mađarima, nego Hrvatima. Na tom području bilo je hrvatsko žiteljstvo – u krajnjem slučaju Hrvatima srodno žiteljstvo – iz predmađarskog razdoblja. Da je bilo drugačije, zasigurno to područje ne bi bilo niti priključeno hrvatskoj Zagrebačkoj biskupiji».[15]

Navedeni zaključak Bartolić je temeljio na istraživanjima mađarskog povjesničara Jánosa Karacsonyija «koji je na temelju starih listina zacrtao granice mađarske države za vrijeme kralja Stjepana I.».[16] Zanimljivo, pri donošenju ne poziva se na akademika Žganca, što znači da je historiografskim i jezičnim izvorima davao prednost u odnosu na etnomuzikološke. Isto tako Bartolić ne navodi kao posebno istaknuti čimbenik gospodarsko-zemljopisne osobitosti prostora koji su naselili Hrvati preko Mure, ali to spominej kao opasku: «Povlačeći se iz Zadunavlja Hrvati su se najbolje očuvali uz rijeke. Zašto? Rijeke su bile najvažnije komunikacijske poveznice, s matičnim hrvatskim narodom, što im je omogućilo opstanak».[17]

U navođenju jezičnog čimbenika koji ide u prilog tezi o domicilnosti pomurskih Hrvata, Bartolić se poziva na istraživanje Mije Lončarića.[18]

«Mijo Lončarić – piše dr. Bartolić – iznosi da je na mađarskom području postojao kontinuitet između južnoslavenske grupe jezika i zapadnoslavenske grupe jezika. Dodir je mogao biti na sjeveru Balatina (Balatona). Južno od Balatina prostiralo se područje južnoslavenaskoga razvoja, što znači i hrvatskokajkavskoga. I na sjeveru od Balatina protezao se prelazni makrodijalekt koji je pretežno bio sjevernohravtski/južnoslavenski o čemu danas govore srednjoslovački govori».[19]

Na osnovi Lončarićevih dijalektalnih istraživanja, Bartolić je zaključio slijedeće: «Iz ovoga se može zaključiti da se na sjevernom porječju rijeke Mure u kontinuitetu očuvalo starinačko hrvatsko pučanstvo pa prema tomu pomurski Hrvati – iako je bilo manjih migracija – nisu nastali sekundarnim migracijama već su zapravo starosjedilačko pučanstvo kao i Hrvati u Međimurju, Zadravini i sjeverozapadnoj Hrvatskoj».[20]

No, i nakon prethodno izrečenog stava Bartolić ne odolijeva svome principijelnom znanstvenom pristupu, pa dopunjuje: «Naravno, da su u svezi pomurskih Hrvata, navlastito kada je riječ o njihovom podrijetlu, potrebna daljnja istraživanja, što prelazi okvire ove radnje».[21]

Pomurski Hrvati – međimorski Hrvati

U studiji «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata» Bartolić je ispravno zaključio: «Na temelju svega, ukratko možemo reći da su pjesme prekomurskih Hrvata po motivima, melodiji i jeziku uglavnom jednake onima koje je dr. Vinko Žganec, u nakladi JAZU, objelodanio 1924. i 1925. godine pod naslovom «Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja».

Glede jezika pomurskih Hrvata Bartolić je tada, 1974. godine, napisao da je taj jezik bio «trajno odvojen od standardnog hrvatskog jezika štokavskog tipa», zbog čega je «sačuvao i neke arhaične elemente koji su se u kajkavskom narječju počeli pomalo gubiti». U pretisku iz 2006. ovu je tvrdnju nadopunio s obavijesti kako se jezika prekomurskih Hrvata dotakao «u svojoj radnji Hrvatski kajkavski govori Međimurja (Nacrt za studiju), Popevka zemlji, Matica hrvatska, Čakovec, 1971.».

Godine 1988. prekomurska Hrvatica, učiteljica Jolanka Tišler, objavila je zbirku stihova pod naslovom «V modrini neba»[22] koju je za tisak priredio dr. Zvonimir Bartolić. Zbirku je obogatio vlastitim «Tumačem manje poznatih hrvatskokajkavskih riječi», te nadahnutim pogovorom «Napomena o tumaču riječi i jeziku», s podnaslovom «Zapis o hrvatskom kajkavskom jeziku na margini pjesama Jolanke Tišler».

O jeziku kojim su pisane pjesme Jolanke Tišler, dr. Bartolić piše: «Jezik kojim govore pomurski Hrvati u Mađarskoj hrvatski je kajkavski jezik – ili hrvatski kajkavski nestandardni jezik – kojim govore Hrvati u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Po fonetskim, fonološkim, morfološkim i leksičkim karakteristikama jezik pomurskih Hrvata – a u tom kontekstu i jezik ove zbirke te jezik rodnoga mjesta Jolanke Tišler (Serdahel, Tótszerdahely) – najbliži je jeziku kojim govore Hrvati južno od Mure i Drave, u mjestima Legrad, Doljnja Dubrava i Kotoriba. Na jeziku pomurskih Hrvata bila je do sada poznata samo bogata narodna usmena književnost (Dr. Vinko Žganec, «Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže», 1974.) i stihovi nekolicine pomurskih Hrvata koji su objavljivali pjesme u novinama (Remuš Balažin). Jolanka Tišler prvi je pjesnik od pomurskih Hrvata koji tim jezikom piše umjetničku poeziju.»

Opširan prikaz zbirke «V modrini neba» objavio je dr. Bartolić u čakovečkom «Međimurju» pod naslovom «Impresivni lirski dijarij».[23] U ovom književnom eseju, on je visoko ocijenio stvaralaštvo Jolanke Tišler, ne samo u kontekstu manjinske problematike, dajući vrijedne sudove i fenomenu etničkih manjina.

Kako je riječ o vremenu SFRJ, jasni Bartolićevi stavovi imali su odjeka. Navodimo one koje su i danas aktualni, a kojima je Bartolić anticipirao procese međunarodnopravnog situiranja manjina.

  1. Hrvatskoj etničkoj manjini u Mađarskoj prijeti nestanak.

«Za samo jedno stoljeće jedna je cvatuća kultura, mislim na tradicijsku hrvatsku kulturu – a tako je i sa svakom drugom – skoro bestraga nestala».[24]

Upozorenje tada izrečeno pokazalo se opravdanim. U međuvremenu su asimilirane etničke skupine Hrvata-Tota pored Balatina, Hrvata-Dalmatina iz Sent Andrije, Hrvata-Ilira iz okolice Budimpešte, Hrvata-Raca, a pred asimilacijom su pomurski Hrvata i Hrvati-Bošnjaci.

  1. Što znači nestanak jedne etničke manjine?

«Tim nestajanjem ne gubi se samo materijalna kultura, dakle ono što je čovjek stoljećima za potrebe života stvarao da bi se održao, tim nestajanjem zauvijek nestaju riječi, nazivlje, nestaju narječja pa i čitavi jezici, na što nas upozoravaju suvremena antropološka, jezikoslovna i sociološka istraživanja. (…) Posebno su pogođene manjine, kojih jezik zbog novih socijalnih i gospodarskih uvjeta – prije je to vila politika – rapidno propada. Via facti, i pokraj svih deklaracija, one su najčešće prepuštene ‘svojoj sudbini’, a to uglavnom znači bržem ili sporijem nestajanju. Jesu li Hrvati u Mađarskoj izvan tih procesa? Nažalost – nisu.»[25]

  1. 3. Etničke manjine treba izvući iz geta i afirmirati ih njihovim vrijednostima

«Da su etničke teme u europskoj misli, konačno, sve nazočnije, jedan je od fenomena našega vremena. Spoznavši činjenicu da joj po vlastitoj humanističkoj tradiciji mnogo više priliči da europske granice premošćuje orfejskim glasovima negoli hefestofskom grmljavinom, ona, misao, danas nastoji subjektivizirati etničke skupine, izvući ih iz geta i enklava, afirmirajući ih u prvom redu njihovim vlastitim vrijednostima. Znanost, a to je i njezina najveća vrlina, nastoji pokazati da su i etničke skupine u kulturološkom smislu produktivne, noseći katkada i ona bogatstva koja su matični narodi izgubili».[26]

  1. Dosezi obzora književnosti ubrzano se suzuju.

«Ako se uzme u obzir da je suvremeni svijet prostorom sve tješnji, a život čovjekov sve tjeskobniji – jer je sve manje mjesta za njegove snove i ako se uzme u obzir da se dosezi obzora književnosti, umjetnosti i ljudskog prometejskog duha munjevitom progresijom suzuju, nije teško zaključiti da je sve teže biti pjesnik vlastitoga pjesničkog svijeta i vlastite pjesničke prepoznatljivosti».[27]

  1. Napredak književnoga stvaralaštva Hrvata u Mađarskoj i Austriji.

«Književnost Hrvata u susjednim zemljama, ponajprije u Austriji i Mađarskoj, gdje su oni najbrojniji (oko 130.000) – i pokraj niza problema u realizaciji prava na hrvatski jezik, bilježi, osobito posljednjih desetljeća, napredak».[28]

  1. Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji treba promatrati u kontekstu povijesti nacionalne književnosti.

«Uostalom, takvu sliku otkriva nam i prošlost hrvatskih pisaca na tim prostorima, jer i u nekim prošlim epohama hrvatski su pisci svojom književnom produkcijom – oslanjajući se na literaturu zemalja u kojima su živjeli – participirali na taj način u hrvatskoj književnosti».[29]

  1. Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj i Austriji konstitutivni je dio hrvatske književnosti.

«Počevši od Stipana Konzula, Antuna Dalmatina i Grgura Mekinića, preko Emerika Pavića do Stjepana Parmačevića – jednog od značajnijih protagonista hrvatske postmoderne – književnost Hrvata u Ugarskoj – danas u Austriji i Mađarskoj – gotovo uvijek je predstavljala konstitutivni dio hrvatske književnosti».[30]

  1. Opravdana je standardno-nestandardna jezična interferencija u književnome stvaralaštvu.

«Zapravo, i kada pjeva na zavičajnom nestandardu i kada pjeva na hrvatskom književnom standardu, ona je (J. Tišler, op. Đ.V.) podjednako, u konstitutivnom smislu pjesnik, što samo još jednom potvrđuje davno potvrđeno pravilo da su se – počevši od Matoša do Krleže i do suvremenika – pjesnici po vokaciji podjednako iskazivali i u standardu i u nestandardu, Zato je i potpuno opravdana njezina nestandardno-standardna interferencija pjesama, jer ona izvire iz jednog pjesničkog bića i nedjeljiva je».[31]

***

Nakon demokratskih promjena u Mađarskoj i proglašenja suverene države Hrvatske, veze između Hrvata iz Međimorja i Prekomurja nitko više nije ometao. Na žalost, proteklo razdoblje ostavilo je teške posljedice na materinski jezik, demografsku sliku, kulturnu baštinu, etnografiju i historijsku svijest Hrvata preko Mure. Negativni procesi ubrali su danak, i asimilacija se više ne da zaustaviti. Dr. Bartolić se odlučio izvući na svjetlo dana dio njihova književnog usmenog stvaralaštva, produžujući na taj način rad Đure Deželića i akademika Vinka Žganca. Godine 2005. Hrvatska državna samouprava u Budimpešti organizirala je etnografsku konferenciju o kulturnoj baštini Hrvata u Mađarskoj. Sudjelovanje su ponudili dr. Z. Bartoliću. On se odazvao napisavši studiju «Motivika, stih, stil i jezik pučkoga usmenoga pjesništva pomurskih Hrvata». U tom je radu iz arhiva u javnost dao rukopis Đure Deželića (1838.-1907.) iz 1858. godine, «Pjesme mađarskih Hrvatah» Studiju je rad objavio 2006.[32] u posebnom broju Sjevernohrvatskih tema, pod naslovom «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata». Ta studija sadržajem nadilazi okvire zadane naslovom i duboko ulazi u povijest, kulturu, samobitnost i asimilaciju ovoga hrvatskog manjinskog ogranka. U njoj Bartolić vraća u znanstvenu javnost zaboravljeni rukopis Đure Deželića «Pjesme mađarskih Hrvatah» koji je dio njegova opsežnog zbornika «Hrvatske narodne pjesme puka štokavskoga i kajkavskoga», dovršenog 1859. godine. «Pjesme mađarskih Hrvatah» Bartolić je prvi objavio u cjelini u navedenome VIII. tomu «Sjevernohrvatskih tema». Cijeli rukopis sadrži 202 popijevke, od koji 17 pripada pomurskim Hrvatima.

Deželić je 1857. boravio među pomurskim Hrvatima. Zabilježio je da su, premda «već više od sedam desetljeća u crkvi i školi bez prava na hrvatski jezik» u vrijeme njegove posjete «još uvijek u jezičnom pogledu bili netaknuti».[33] Dakle, ovome vitalnome i autohtonom dijelu hrvatskoga naroda nečijom je voljom oduzeto pravo na učenje i njegovanje materinskog jezika već oko 1780., točnije 1777. godine. Ovakav zaključak proizlazi iz kampanje tadašnjih mađarskih vlasti da se tzv. Transmurana sa 16 većinom hrvatskih župa (Prekomurje) oduzme Zagrebačkoj i pripoji Sombatheljskoj biskupiji. Nakon što se u tome uspjelo, logičan je zaključak da je uslijedila nasilna mađarizacija hrvatskog pučanstva, a ukidanje hrvatskih škola i zabrana hrvatskog jezika u bogoslužju najbolji su dokaz toga. To na indirektan način potvrđuje i dr. Bartolić: «Ali kada se radi o jeziku pomurskih Hrvata, onda stanoviti broj specifičnosti valja tražiti u crkvenim i političkim prilikama koje su nastupile nakon 1777. U političke prilike valja uvrstiti isključivanje hrvatskog jezika nakon 1777. iz svih sfera života. To je ubrzalo mađarizaciju, jer Sonbatheljska biskupija nikada nije Hrvatima dala u dovoljnom broju hrvatske svećenike. Zanimljivo je da je ta asimilacija koja je bila poticana od političkih i crkvenih oblasti do te mjere ‘legalizirana’ da o njoj nikada nitko nije progovorio. Naprosto se držalo da je to dio onoga hrvatskoga područja koje nakon dolaska Mađara nije mađarizirano, ali to ne znači da i u novije doba ne treba viti podvrgnuto procesima mađarizacije» – zaključuje dr. Bartolić.[34] Bilo je to, dakako, nasilje s nakanom što bržega odnarođivanja. Stoga pomurski Hrvati zaslužuju posebnu pozornost jer su u nepovoljnim uvjetima do danas sačuvali svoj izvorni hrvatski govor. Dr. Bartolić nije ulazio u aktualizacije ovakvoga tipa, već prepuštao čitateljima da samo donesu zaključak na temelju iznesenih činjenica.

Toponimi

Toponimi, ojkonimi, hidronimi, patronimi, antroponimi, spadaju u najstarije segmente nekoga govora. Kada se provodi odnarođivanje neke manjine, tada se upravo ova jezična supstanca nastoji zamijeniti jezikom većinskog naroda. Dr. Bartolić je uočio ovakav oblik nasilja nad pomurskim Hrvatima i u «Sjevernohrvatskim temama» VIII ponudio rješenja. Pri tome uočljivo je njegovo kolebanje glede imenice Tót kao etnonima.

«Tražeći rješenja – piše dr. Bartolić – ja sam u svojim radovima predložio hrvatsko nazivlje za hrvatska sela u Pomurju pa i za ona koja imaju atribut Tót. Atribut Tat pridavan je brojnim selima naseljenim slavenskim ili hrvatskim pučanstvom. Leksem tót u funkciji imenice (Tót.) postaje etnonim koji označava Slovaka (ima pejorativni prizvuk), što nikako ne odgovara za hrvatska sela. Iz tog razloga za hrvatska mjesta i sela u Pomurju rabim ovakve hrvatske ojkonime:

Bajcsa – Bajča. Mještani ju nazivaju Bajča.

Belezna – Belezna. Mještani ju nazivaju Belezna.

Fićehaz – Fityeház. Mještani ga nazivaju Fičehaz.

Hansovar – Aszonnyvar. Mještani ga nazivaju Hansovar.

Hrvatski Sveti Mikloš – Horvát Szent Miklós/Miklósfa. Bakon Drugog svjetskog rata stari je naziv ukinut.

Hrvatski Sveti Martin – Tòtszentmártón. Mještani ga nazivaju Somarton

Tòtszerdahely – Hrvatsko Središće. Mještani ga nazivaju Serdahelj.

Kalacek – Kollatszeg / Kalaciba. Mještani ga nazivaju Kaljacek.

Legradska Gora – Szentmihályhegy. Mještani ju nazivaju Legradska Gora.

Letina – Letenje. Pod tim imenom to je mjesto od davnine poznato. Hrvati ju nazivaju Letina.

Mlinarci – Molnári. Mještani ga nazivaju Mlinarce.

Murski Križevci – Murakerestúr. Mještani ga nazivaju Kerstur.

Tilos – Őrtilos. Mještani ga nazivaju Tiloš.

Petriba – Petrivente. Mještani ju nazivaju Petriba.

Pustara – Semjénháza. Mještani ju nazivaju Postara/Pustara.

Zakon – Zákány. Mještani ga nazivaju Zakon (koji govore hrvatski)».[35]

Dr. Bartolić i zapadnougarski (gradišćanski) Hrvati

Godine 1984. Bartolić je sudjelovao na II. Simposionu croaticonu u Beču. Njegov je referat nosio naslov «Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata», s podnaslovom «Prinos proučavanju i naznačivanju problema protestantske književnosti gradišćanskih Hrvata». Rad je objavljen 1989 u Sjevernohrvatskim temama» IV.[36], unutar cjeline «Hrvatske protestantske teme». Studiju je završio «Napomenom» koju ću zbog aktualnosti njenoga sadržaja navesti u cijelosti:

«Suprotno naputku «Pravopisnog priručnika» (Liber – ŠK, Zagreb, 1986.), kojemu autori Vladimir Anić i Josip Silić, i prvi dio sintagme etnika gradišćanski Hrvat(i) pišu velikim početnim slovom, ja prvi dio sintagme pišem malim slovom. Jednostavno zato što gradišćanski Hrvati nisu nikakav poseban narod, kao što su to Lužički Srbi (Sorbi), nego samo dio hrvatskog naroda koji živi u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland), po kojoj su dobili atribut gradišćanski. Analogno tomu i moliški ili moližanski Hrvati, američki Hrvati itd».

Navedena Napomena napisana 1984. bila je snažno, ali usamljeno upozorenje na negativne procese koji su se počeli zbivati unutar manjinske zajednice gradišćanskih Hrvata – naime, kao etnička elita nametnuli su im se tzv. asimilanti, odnosno zagovornici teze po kojoj gradišćanski Hrvati više nisu narodna manjina hrvatskog naroda, jer su tijekom 500 godina dijaspore stvorili vlastiti jezik, kulturu, tradicije i identitet koji im daje pravo da se nazovu narodna zajednica i pišu velikim početnim slovom, te Hrvatsku odbace kao zemlju podrijetla i državu matičnog naroda. U posljednjem desetljeću pobornici ovakvog izdvajanja javno nastupaju, šireći među narodom animozitet prema Republici Hrvatskoj i nazivajući svoj matični narod Hrvaćani, a ne njegovim povijesnim etnonimom. Separacija bunjevačkih Hrvata, koja je počela na sličan način, dovršena je 2009. godine, službenim uvrštavanjem od strane Vlade u Beogradu Bunjevaca kao posebnoga naroda među etnose koji žive u Srbiji. Isti se proces desio i među Rusinima koji su do 2009. bili subetnik ukrajinskog etnosa.

U tisku, publikacijama, udžbenicima, znanstvenim radovima koji objavljuju gradišćanski Hrvati, atribut se piše velikim početnim slovom, što znači da je upozorenje i inzistiranje dr. Bartolića o kojemu je bilo riječ, bilo ne samo ispravno, već i dalekovidno.

Studija «Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata» s podnaslovom: «Prinos proučavanju i naznačivanju problema protestantske književnosti gradišćanskih Hrvata», po mnogo čemu prekretnica je u pristupu hrvatskih autora književnoj baštini zapadnougarskih Hrvata. Dr. Bartolić je književnu baštinu gradišćanskih (zapadnougarskih) Hrvata na teoretskoj i književnopovijesnoj razini inkorporirao u hrvatsku narodnu(nacionalnu) baštinu, davši joj značenje koje objektivno zaslužuju. Premda u rasuću, ovi su Hrvati ostali u duhovnom i književnom jedinstvu s matičnim narodom. Studija«Protestantska književnost gradišćanskih Hrvata» čini bespredmetnim razgovor o tobožnjem samostalnom kulturnom i književnom razvoju, tradicijama i identitetu gradišćanskih Hrvata zbog kojega je, tobože, došlo do prekida njihove emocionalne i stvarne povezanosti s matičnim narodom, odnosno do njihova izdvajanja u neki novi slavenski etnos. Isti značaj ime i studija «Ivan Manlius i tiskarstvo XVI. Stoljeća u Hrvatskoj».[37] Stopama dr. Bartolića krenuli su poznati povjesničari hrvatske književnosti, prof. dr. Alojz Jembrih, prof. dr. Milorad Stojević.

Na početku navedene studije dr. Bartolić razrješava književno-teoretsku dilemu glede naziva svoga rada:

«Govoreći o protestantskoj književnosti gradišćanskih Hrvata, kao prvo, možda bi na samom početku – bez obzira na ograničenost prostora – valjalo postaviti i pitanje: Je li s aspekta suvremenih književnoznanstvenih dostignuća uputno književnost, ako je shvaćamo kao umjetnost, podređivati – u klasifikacijskom smislu – ekstraliterarnim, u ovom slučaju konfesionalnim odrednicama. Jer, ako je nešto umjetnost, onda su svi drugi elementi – konfesionalni, nacionalni, geografski – sekundarni za vrijednost određene književne pojave, ako pak nešto što je predmet rasprave nije umjetnost, onda nikakve etikete neće pomoći da neka djela dobiju na vrijednosti. To vrijedi za sve književne pojave, pa i za ono što danas podrazumijevamo pod protestantskom književnošću gradišćanskih Hrvata. Valja, međutim, dodati i to da u procjenjivanju književnih tvorevina ne možemo uvijek polaziti od krutih teoretskih shema, prema kojima bismo mogli ocjenjivati sva književna djela. Naprotiv, svakoj književnoj tvorevini potrebno je pristupiti kao autonomnom, integralnom, književnom ostvarenju, koje pokraj općih karakteristika nosi i neke individualne, kao i neke nacionalne osobitosti i vlastitosti što proizlaze iz određenih tradicija. Takav nam pristup, pristup koji uzima u obzir i spomenute komponente, omogućuje da i o djelima – koja na prvi pogled ne možemo svrstati u klasične književne rodove i vrste – progovorimo kao o književnim ostvarenjima».

Dne 2. ožujka 1989. održan je u prostorijama Društva hrvatskih književnika Hrvatske skup Hrvatska književnost izvan domovine, povodom 50. obljetnice smrti Mate Meršića Miloradića, koji se rodio 19. rujna 1850. u Frakanavi, a umro je 15. veljače 1928. u Hrvatskoj Kemlji, gdje je i pokopan. Na tome skupu sudjelovao je i dr. Bartolić referatom «Mate Meršić Miloradić i hrvatska ruralistička književnost».[38]

Stvaralaštvo velikog pjesnika i preporoditelja zapadnougarskih (gradišćanskih) Hrvata, Bartolić je promatrao unutar konteksta povijesti hrvatske književnosti, zaključivši «da je Miloradićevo književno djelo izniklo na vrlo složenim nacionalnim, socijalnim, psihološkim i jezičnim pretpostavkama. Ali, nastavlja dr. Bartolić, istodobno se može i danas kazati da i usprkos, ili možda upravo zbog toga, te nejedinstvenosti i heterogenosti, a rekao bih i neukrotivosti, Miloradićevo djelo i danas ulazi među najinteresantnije pjesničke opuse hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća.»

Radovi dr. Zvonimira Bartolića nezaobilazna su literatura svima koje žele upoznat fenomen hrvatske kulturne baštine izvan Hrvatske, ali i problematiku vezanu uz povijest, materinski jezik i etnički identifikacijski kod Hrvata u rasuću.

[1] Koristimo izvorno tumačenje imena ove hrvatske pokrajine, na čemu je insistirao dr. Z. Bartolić,upozoravajući da riječ međimorje znači otok između rijeka Mure i Drave. Stoga je koristio naziv Međimorje (koje se službeno naziva Međimurje), i pojam Prekomurje kao naziv kraja s one strane (mađarske) Mure gdje živi hrvatska manjinska zajednica. Vidi: Zvonimir Bartolić: Toponim Međimurje. Hrvatsko je ime za Međimurje – Međimorje, u: Sjevernohrvatske teme V., «Matica hrvatska-Čakovec» i «Zrinski», Čakovec,1998., 281.-307.

[2] Vidi: Dr. Zvonimir Bartolić, Sjevernohrvatske teme, knjiga VI., Naklada «Dr. Feletar», Zagreb, 2001.

[3] Dopuštam si slobodu kazati nešto osobno. Kao čovjek koji je veći dio svoje intelektualne radoznalosti posvetio upravo fenomenu hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama, stručna suradnja s dr. Bartolićem bila mi je dragocjena. On je bio u mnogim područjima moj učitelj i mentor i naša se višegodišnja suradnja pretvorila u trajno prijateljstvo. Bio je spreman uvijek pomoći. Njegovo veliko, gotovo enciklopedijsko znanje i začuđujuća radna energija impresionirali su svakoga tko je s njime surađivao.

[4] Akademik Žganec je zadužio i gradišćanske Hrvate. Vidi: Jačkar hrvatske narodne jačke iz Gradišća. Sabrao Martin Meršić. Redakcija im komentari: Vinko Žganec, «Novinske i štamparsko poduzeće», Čakovec, 1964.

[5] Dr. Vinko Žganec: Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže u Mađarskoj, Matica hrvatska, Čakovec, 2006.

[6] Godine 2005. dr. Bartolić uvodi u literaturu novi oblik regionalnog imena ove hrvatske skupine. U studiji «Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata», on ih naziva «pomurski (zaladski) Hrvati, vezujući ih uz mađarsku županiju Zala u kojoj obitavaju. Vidi: Sjevernohrvatske teme» VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 5.

[7] Na žalost, i 2005. dr. Bartolić ponavlja istu činjenicu: «Pomurski Hrvati su još uvijek ona skupina Hrvata u Mađarskoj koja je, iako se izravno oslanja na matični hrvatski narod, najmanje poznata». Vidi: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata),Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 5.

[8] «Pomurski Hrvati među svim brojnim skupinama Hrvata u Mađarskoj još su uvijek nedovoljno poznati. O tomu da su Hrvati nema prijepora, ali ima prijepora jesu li starinačko žiteljstvo ili dio kasnijih migracija». U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 14.

[9] Vinko Žganec: Hrvatske pučke popijevke Međimurja, JAZU/HAZU, Zagreb, 1924.

[10] Tankönyvkiadö, Budapest, 1982.

[11] «Ona njihovo podrijetlo povezuje s turskim pustošenjima koja su počela već u XV. stoljeću». (…) Edit Kerecsényi nigdje izričito ne veli da su Pomurje prije Hrvata napučili Mađari. Ipak, iz njezina izlaganja proizlazi da je u predtursko doba na tom području živjelo mađarsko pučanstvo». U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 17.

[12] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 6.

[13] Ibidem, 18.

[14] Ibidem, 18.

[15] Ibidem 62.

[16] Ibidem, 63.-64.

[17] Ibidem.

[18] Mijo Lončarić: Govor pomurskih Hrvata, Muramei horvátok szatadok vonzáságan, (Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1988.), Murakerestúr, 1999.-, 65.-66.

[19] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 18.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem.

[22] Tankönxvkiadó, Budimpešta, 1988. Za tisak priredio dr. Zvonimir Bartolić. Uredio Živko Mandić.

[23] Zvonimir Bartolić: Impresivni lirski dijarij, Međimurje, g. XXXVII., br. 1753., Čakovec, 26. kolovoza 1988., str. 14.

[24] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena. U: Sjevernohrvatske teme (Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata), VIII, Matica hrvatska, Čakovec, 2006., 6.

[25] Zvonimir Bartolić: Uvodna napomena

[26] Zvonimir Bartolić: Impresivni lirski dijarij, Međimurje, g. XXXVII., br. 1753., Čakovec,26. VIII., 1988., str. 14.

[27] Zvonimir Bartolić, Ibidem

[28] Zvonimir Bartolić: Ibidem

[29] Zvonimir Bartolić: Ibidem

[30] Zvonimir Bartolić: Ibidem

[31] Zvonimir Bartolić: Ibidem

[32] Zvonimir Bartzolić: Sjevernohrvatske teme VIII. Pučko pjesništvo pomurskih Hrvata, Matica hrvatska, Čakovec, 2006.

[33] Ibidem, 19

[34] Ibidem, 66.

[35] Ibidem, 138.

[36] Dr. Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme. Krležina genealogija i druge rasprave. Knjiga 4, studije,

Zrinski, Čakovec, 1989., str. 127.- 144.

[37] Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme» IV, «Zrinski», Čakovec, 1989., 145.-184.

[38] Rad je objavljen u Bartolićevim «Sjevernohrvatskim temama» V, Matica hrvatska, Čakovec, 1998. 206.-214.

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića

Prenosimo sa stranice www.bozicabrkn.com:Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, a zatim u broju 1327. od 26. ožujka 2021., također na str. 22., kao nastavak tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljena naslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020.


Naslovnica Hrvatskoga slova s prvim nastavkom

Naslovnica Hrvatsog slova s drugim nastavkom teksta

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021 

20210314

Uknjiženi Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju

 Prenosimo “kavu” Božice Brkan sa njezine stranice www.bozicabrkan.com/umjesto kave 14. prosinca 2019.:

Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je gujas_04govoriBlazsetinzavod-1024x541.jpg
Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7201.JPG-na-faksu-1024x683.jpg
Na Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak

Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7108.JPG-Djuro-Vidmarovic-govori-svi-copy-2-1024x683.jpg
Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7308.JPG-BB-svi-Sanja-Vulin-govori-TO-copy-2-1024x683.jpg
Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7069.JPG-Gujas-slika-Ernest-Baric-govori-copy-2-1024x683.jpg
Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u ĐakovuZagrebu i Sisku.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7115.JPG-publika-copy-2-1024x683.jpg
Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak

Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7156.JPG-Gujas-mi-Stjepan-veleposlanikTO-copy-2-1024x683.jpg
Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_1755.JPG-BB-Djuro-ravnatelj-Gabor-Stjepan-Blazsetin-Ernest-baric-Sanja-Vulic-copy-2-1024x768.jpg
Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_7365.JPG-BB-mb-Djuro-Sanja-Vulin-pred-Klubom-August-Senoa-copy-2-1024x683.jpg
Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović

20191214

Knjiga Đure Vidmarovića “JOSIP GUJAŠ-ĐURETIN Mene su Ljepote ostavile” predstavljena u Hrvatskoj matici iseljenika

Prenosimo “kavu” Božice Brkan s njezine stranice www.bozicabrkan.com /umjesto kave 6. studenoga 2019.:
Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4594.JPG-predstavljaci_Mijo-Maric-za-govornicom-1024x575.jpg
Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4682.JPG-Vidmarovic-za-govornicom-1024x683.jpg
Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4651.JPG-Biserka-Ipsa-govori-pjesme_BBVidmarovic-1024x683.jpg
Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4696.JPG-VidmarovicGordan-Grlic-Radman-1024x575.jpg
Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4627.JPG-dio-publike-1024x575.jpg
U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim
Potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske 

voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu)
ja i žena
jabuke iz vinograda
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal:
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše

Bp, dec. 1966.

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen
duhom
dosadna je ova krčma
čama 

duša moja u kutu plače:

sama

 

minijature  

Kad sam pošao ulicom
iskočile sobe pred zidove
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke
da budem plod
probudio sam se i saznao
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi
ja o vama sanjam
beli što ste uspeli biti
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina

Bela mesečina
u čaši vina 

Pobegla krčmarica
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago

imam gorčinu sto puta pobeđenog
imam gorčinu što traje do smrti
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo
žličica meda 

jedno malo odsustvo
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju
za pod tabane 

neka kao priprema
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći

Ruše hrasta prljavim sekirama
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se
Tko su te zaklonjene osobe
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Mene su ljepote ostavile – monografska knjiga o Josipu Gujašu – Đuretinu predstavljena u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza 2019. na svojem fejsu je napisala –  prenosimo:

IMG_1250 copy ĐURO GOVORI NA PREDSTAVLJANJU GUJASA

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, Naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj. Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan o knjizi “JOSIP GUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile” Đure Vidmarovića

Prenosimo “kavu” Božice Brkan s njezine stranice www.bozicabrkan.com /umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene suljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.:  Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

f Zivot vecni naslovnica 600 copy

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović

Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017

Prenosimo s portala www/ bozicabrkan.com / Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u -Umjesto kave 14. prosinca 2017:

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

Hrvatski književni susreti u Koljnofu 2017.

 

 

Svi naši književni susreti (I.) (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), „Čakavska katedra Šopron“; „Matica hrvatska Šopron“; „Udruga Hrvati“ i EMC GRAH „KUME“, Koljnof, 2017.

U našoj široj javnosti malo je poznato da se u velikom gradišćanskohrvatskom selu Koljnofu (mađ. Kópháza, njem. Kohlenhof), smještenom uz mađarsko – austrijsku granicu, blizu grada Šoprona (njem. Ödenburg) održavaju hrvatski književni susreti. Na tim susretima sudjeluju pjesnici i prozaici iz Republike Hrvatske, uglavnom članovi Društva hrvatskih književnika, te njihove kolege iz Mađarske i austrijskog Gradišća. Do sada je održano devet ovakvih susreta i na njima je sudjelovalo preko trideset književnika. Do ove, po mnogo čemu jedinstvene manifestacije u kojoj se neposredno susreću hrvatski književnici s onima iz dijaspore došlo je na inicijativu pisca ovih redaka, ali uz svesrdnu podršku dr. Franje Pajrića (PayritsFerenc) ml., svestranog narodnosnog aktivista, afirmatora kulturne baštine, pjesnika, ugostitelja i liječnika iz Koljnofa. On je stavio na raspolaganje svoj gostinjac „Levanda“, te besplatno ugostio hrvatske književnike uz to, organizirano je, uglavnom sam raspored gostovanja i susreta u hrvatskim selima s jedne i druge strane granice. Velika je zasluga ovog hrvatskog entuzijasta i treba mu to javno priznati.1

Gosti iz Hrvatske nastupali su u mnogim školama kako bi učenici hrvatske narodnosti čuli od njih živu hrvatsku riječ i razgovarali o temama koje ih zanimaju. Programi ovih susreta krcati su detaljima i vrlo zahtjevni. Ovo je potrebno naglasiti zbog toga što su hrvatski autori putovali u Koljnof do ove godine na vlastiti trošak, ili ih je dovozio i odvozio Franjo Pajrić. Godine 2017. dr. Pajrić je uz podršku udruga koje su navedene na početku ovoga članka, te uz materijalnu pomoć Veleposlanstva RH u Mađarskoj objavio prvi tom zbornika radova o koljnofskim književnim susretima pod naslovom „Svi naši književni susreti“. Uvod u ovaj zbornik napisao je dr. Pajrić, pod istim naslovom. U njemu, dr. Pajrić, između ostaloga, ističe: „Kako je naš fizički opstanak na ovim prostorima ugrožen, a valu asimilacije nismo našli adekvatni odgovor, sve što nastaje u vezi na nas ostaje kao vrijedno svjedočanstvo našega postojanja i kulturnoga djelovanja u ovom dijelu Europe. I kad naraštaja više ne bude, iza nas će ostati zapisano u povijesti da smo se jednom godišnje okupljali i zajedno održali naš ča, kaj, što.

Znam, mi sudionici i organizatori koljnofskih međunarodnih književnih susreta postat ćemo jednom vrijedni pozornosti struke, medija i politike, pogotovo u našoj staroj Domovini, kad nas više ne bude bilo. Tada će razglabati teme koje o kojima mi danas govorimo, a koje više neće služiti u praktičnom smislu ničemu. Jer nas više ne će biti“. Navedeni uvodni tekst dr. Pajrić je završio dojmljivom pjesmom „Braća braći“, koja završava stihovima:

Kad se pronađu korjeni
I brat brata iznova prepozna
Vrime se skupi i prohuja
U grana murvi i trsova
U stakalcu vina domaćega
Kao da je jučer bilo

Zbornik „Svi naši književni susreti (I.)“ vrlo je vrijedno ostvarenje s kvalitetnom grafičkom i likovnom opremom. Dr. Pajrić je uradio dobar posao.

Dr. Franjo Pajrić ml. (dr. Payrits Ferenc) - duša Koljnofskih književnih susreta
Dr. Franjo Pajrić ml. (dr. Payrits Ferenc) – duša Koljnofskih književnih susreta

Od književnika predstavljenih u zborniku „Svi naši književni susreti“, prva je na redu sa svojim prilogom gradišćanska Hrvatica iz Petrovoga sela, pjesnikinja i novinarka Timea Horvat. Njezin članak nosi naslov „Gradišćanska poezija u živahnom dijalogu sa suvremenom književnošću Hrvatske“. Gospođica Horvat je objavila i svoj „Blic – intervju sa zadarskim književnikom Tomislavom Marijanom Bilosnićem u Koljnofu“.

Pokojni pjesnik Lajoš Škrapić (1938 – 2016.) bio je čest gost koljnofskih književnih susreta. Inmemoriam ovom časnom i zaslužnom čovjeku objavila je Timea Horvat, priloživši svome tekstu Škrapićevu pjesmu „Pinčena draga“.

Književnici na grobu pjesnika Lajoša Škrapića u Petrovome selu
Književnici na grobu pjesnika Lajoša Škrapića u Petrovome selu

Vrlo zaslužna za afirmaciju koljnofskih književnih susreta je Enerika Bijač iz Koprivnice. Ona je među prvima prihvatila inicijativu o organiziranju ove književne manifestacije. Njezin prilog nosi jednostavan naslov „Koljnofski književni susreti“.

Božica Brkan je druga hrvatska književnica koja se priključila koljnofskoj misiji. U ovom zborniku objavila je prilog pod naslovom: „Tri moja kajkavska i ja ili što je nama kajkavski jezik danas“.

Božica Brkan-čeča, sluša gradišćanskohrvatsku glazbu
Božica Brkan-čeča, sluša gradišćanskohrvatsku glazbu

Iz austrijskog Gradišća dolazi nam gradiščanskohrvatska pjesnikinja, autorica kazališnih komada, glumica i redateljica, Ana Šoretić. U ovom zborniku predstavila se s nekoliko pjesama, te proznim uratkom „Lokva i more – svaka voda ima svoju snagu i svoj čar“.

Ana Šoretić drži predavanje o pučkome teatru kod gradišćanskih Hrvata
Ana Šoretić drži predavanje o pučkome teatru kod gradišćanskih Hrvata

Dorothea Zeichmann, rođena Lipković također je afirmirana gradišćanskohrvatska spisateljica koja postojano sudjeluje na koljnofskim književnim susretima. U zborniku se predstavila pjesmom „Sviće se gasu“.

Dorothea Zeichmann, r. Lipković priprema novu knjigu
Dorothea Zeichmann, r. Lipković priprema novu knjigu

Pisac ovih redaka priložio je zborniku „Koljnofske uspomene u riječi i slici“ u kojima je sažeo 40 godina suradnje s hrvatskom zajednicom ovoga mjesta.

Splitski pjesnik i znanstvenik dr. sc. Igor Šipić vrlo je dojmljivo i s ljubavlju prihvatio Koljnof i gradišćanske Hrvate. O tome je objavio i zbirku pjesama. U ovom zborniku objavljeni su njegovi radovi: „Iznad svega zakon otvora“; „Rezultati mjerenja ekvinotialisa na brdu Gora (23.09.2015.)“; „Još jedna ispovijed – rotonda Hedegség“.

Oproštajna večera Koljnofskih književnih susreta 2017.
Oproštajna večera Koljnofskih književnih susreta 2017.

Postojani gost na koljnofskim književnim susretima je Tomislav Marijan Bilosnić. Za ovaj zbornik napisao je pjesme: „Vrt hrvatskoga kralja“; „Vrt u Gradišću“; „Sveti Martin“; „Koljnof“; „Franjo Pajerić“; „HerbertGassner“; „Timea Horvat“; „Robert Hajszan Panonski“; „Jurica Čenar“; i „Gradišće“. Uz pjesme Bilosnić je za zbornike predložio i članak „Enciklopedijski o patnjama iseljeništva“; prikaz Šipićeve pjesničke zbirke „Koljnofski susreti“, te „Putopisni zapis uz Koljnofske pjesničke susrete – urnebes u ‘Lavandi’“.

Pjesnik i prozaik iz Koprivnice, Marko Gregur, svoj je prilog nazvao „Franjo Pajerić mogao bi poludjeti (prilog uspomeni na 7. Koljnofske književne susrete)“.

Veliki gradišćansko hrvatski pjesnik Jurica Čenar poklonio je zborniku svoje efektne zorne pjesme.

Jurica Čenar, Darko Pernjak i Franjo Pajrić ml.
Jurica Čenar, Darko Pernjak i Franjo Pajrić ml.

Poznati hrvatski pjesnik, kajkavac, Nenad Piskač vjeran je gost koljnofskih susreta kao i njegov kolega Josip Palada. Unatoč godinama Palada je dolazio u Koljnof i plijenio pažnju duhovitošću u optimizmom. Oni su zbornik obogatili svojim stihovima.

Gradišćanskohrvatski pjesnik, društveni djelatnik i sudac dr. Herbert Gassner priložio je prozne tekstove: „Cimof“; „Koljnof i Celindof“ i „Cilika – ženski idol iz Celindofa“. Uz ove radove predstavio se i pregrštom pjesama po naslovom „Ubodi i ugrizi“.

Agilni Herbert Gassner kao domaćin kolega iz RH, u rodnome Celindofu
Agilni Herbert Gassner kao domaćin kolega iz RH, u rodnome Celindofu

Međimurski književnik Božidar Glavina predstavio se pripovijetkom – sjećanjem na koljnofske susrete, pod nazivom „Čuvarnica“.

Darko Pero Pernjak, književnik iz Koprivnice, nakon Đure Vidmarovića preuzeo je na sebe organizaciju Koljnofskih susreta. Za ovaj zbornik ponudio je pregršt pjesama u prijevodu na mađarski jezik te memoarsko štivo pod naslovom „Žuta kanta iz Koljnofa“.

Darko Pernjak ispred etno-gostinjca „Levanda“ u Koljnofu
Darko Pernjak ispred etno-gostinjca „Levanda“ u Koljnofu

Dr. Šandor Horvat je gradišćanski Hrvata iz Mađarske. Pjesnik je i etnolog. U zborniku se predstavio kao pjesnik.

Jedan od najosebujnijih sudionika Koljnofskih književnih susreta je Nikša Krpetić glazbenik i pjesnik iz Splita. On je plijenio pažnju svojom pojavom, glazbom i nastupom. Rado su ga slušali učenici osnovnih škola. U zborniku se predstavio kao pjesnik.

Nikšu Krpetića rado su prihvaćali učenici u Gradišću
Nikšu Krpetića rado su prihvaćali učenici u Gradišću

Zbornik „Svi naši književni susreti“ ima posebnu vrijednost ne samo zbog priloga koje donosi, već kao književni i kulturološki fenomen. On pokazuje kako entuzijazam, rodoljublje, ozbiljnost i dobra organizacija mogu učiniti mnogo na povezivanju Hrvatske kao matične književnosti, u ovom slučaju s književnošću Hrvata u Mađarskoj i Austriji, a bez ičije (ili tek simbolične) institucionalne pomoći.

Ovogodišnje Koljnofske književne susrete posjetio je i novi veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić. Tom je prilikom održao vrlo zapaženo predavanje o hrvatskoj narodnoj manjini u Mađarskoj u svjetlu hrvatsko-mađarskih bilateralnih odnosa.

Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić gori sudionicima Koljnofskih književnih susreta
Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić gori sudionicima Koljnofskih književnih susreta

Nazočnost Veleposlanika dala je Susretima dodatno značenjei stoga treba pozdraviti ovakav napor kolege Andrlića. Njegov dolazak pokazao je i predstavnicima lokalnih vlasti da RH skrbi o svojoj manjini.

Koljnofske književne susrete 2107. posjetio je i veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. Mladen Andrlić
Koljnofske književne susrete 2107. posjetio je i veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. Mladen Andrlić

Franjo Pajrić je u Koljnofu uspio kupiti kompleks izvornih seoskih hrvatskih kuća i preurediti ih u etno.parko-gostinjac. Cjelokupni turistički etno park uredio je kao muzej doselidbe Hrvata u zapadnu Ugarsku, ali i očuvanih veza sa starom Domovinom i sačuvane hrvatske historijske svijesti. Kao primjer donosimo fotografiju sudionika Susreta ispred slike čuvenog vukovarskog vodotornja.

Darko Pernjak, Nikša Krpetić, Nenad Piskač, kolega iz Filipa Jakova, Đuro Vidmarović, T. M. Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan, Zoran Bošković i Miljenko Brezak ispred slike vukovarskog vodotornja u etno-gostinjcu u Koljnofu
Darko Pernjak, Nikša Krpetić, Nenad Piskač, kolega iz Filipa Jakova, Đuro Vidmarović, T. M. Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan, Zoran Bošković i Miljenko Brezak ispred slike vukovarskog vodotornja u etno-gostinjcu u Koljnofu

Završne večeri priređena je mala rođendanska svečanost za Tomislava Marijana Bilosnića i Đuru Vidmarovića, kao 70 godišnjake. S osobitom zahvalnošću spominjem dolazak glazbenika Josipa Čenića, članak klape „Dubrovački kavaljeri“ i autor vrlo poznate pjesme „Jedna je Hrvatska, samo je jedan dom“. Gospodin Čenić je sin Anđelke Petričević-Čenić, autorice pjesničke zbirke „Utjeha u križu“ (Kutina, 2012.), inače sestre čuvene pjesnikinje Anke Petričević – č. s, Marije od Presvetog.

Josip Čenići Mijo Bijuklič uveličali su je svojim nastupom Koljnofske književne susret 2017. U prednjem planu: Dorothjea Zeichman r. Lipković, Jurica Čenar, Đuro Vidmarović i T. M. Bilosnić
Josip Čenići Mijo Bijuklič uveličali su je svojim nastupom Koljnofske književne susret 2017. U prednjem planu: Dorothjea Zeichman r. Lipković, Jurica Čenar, Đuro Vidmarović i T. M. Bilosnić

Razumljivo je kako su Koljnofski književni susreti održani uz podršku lokalne političke samouprave, poglavito načelnika Općine Koljnof, g. Ferenca Grubića.

Načelnik Opčine Koljnof, Ferenbc Grubić i autor
Načelnik Opčine Koljnof, Ferenbc Grubić i autor

Zahvalnost dugujemo i ravnateljici Osnovne škole „MihovičNaković“ u Koljnofu, gospođi Agi Sarközi. Trudi se kako bi ova škola sačuvala svoju dvojezičnost. Uz podršku EU opremila je školu suvremenom pedagoškom e-tehnologijom.

Šarmantna ravnateljica OŠ „Mihovič Naković“, Agi Sarközi.
Šarmantna ravnateljica OŠ „Mihovič Naković“, Agi Sarközi.

Hrvatsku historijsku svijest kod pripadnika narodnih manjina nije lagano očuvati u ovome vremenu univerzalne unifikacije. U Koljnofu Franjo Pajrić može poslužiti kao primjer obiteljskog napora da se prenese povijesna memorija iz jednoga naraštaja u drugi. Njegova tri sina (naravno, i majke, Ildiko, Hrvatice iz Podravine) i dvije kćerke ne samo što govore hrvatskim kao materinskim jezikom, već djelatno sudjeluju kao nadareni glazbenici u čuvanju folklornog naslijeđa svojih predaka, te potiču veze sa starom Domovinom.

Koljnofski tamburaši poznati su širom Gradišća. U njima sviraju i dva mlada Pajrića: Luka i Marko.
Koljnofski tamburaši poznati su širom Gradišća. U njima sviraju i dva mlada Pajrića: Luka i Marko.
Marko Pajrić, (možda budući lider gradišćanskih Hrvata u Koljnofu)
Marko Pajrić, (možda budući lider gradišćanskih Hrvata u Koljnofu)
Mladi koljnofski virtuoz na braću kojega bi poželio kao člana i profesionalni kulturno-umjetnički ansambl „Lado“ u Zagrebu
Mladi koljnofski virtuoz na braću kojega bi poželio kao člana i profesionalni kulturno-umjetnički ansambl „Lado“ u Zagrebu

Koljnof je poznat među svim gradišćanskim Hrvatima, ali i vjernicima biskupija Sambotel, Jura i Željezno, po svoj baroknoj zavjetnoj crkvi Uznesenja BD. Marije. Na „Malu Gospu“ crkva i mjesto ispunjeni su hodočasnicima iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Sudionici ovogodišnjih susreta nazočili su svetoj Misi u ovoj crkvi koju su koncelebrirali domaći župnik (Mađar) i jedan grkokatolički svećenik. Treba pohvaliti župnika koji je veći dio Mise služio na gradišćanskohrvatskome jeziku. Trebalo je čuti s koliko ljubavi i nadarenosti mještani pjevaju svoje stare crikvene jačke, čudesno kulturno bogatstvo i snažan čimbenik etničke samobitnosti.

Autor ispred hodočasničke crkve Uznesenja B. D. Marije u Koljnofu.
Autor ispred hodočasničke crkve Uznesenja B. D. Marije u Koljnofu.

Koljnofski književni susreti od 2017. postaju manifestacija Društva hrvatskih književnika.

Đuro Vidmarović
predsjednik Društva hrvatskih književnika