Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prevoditelj, povjesničar, proučavatelj kulturne baštine hrvatskih narodnih manjina, političar i diplomat, rođen je 1. travnja 1947. u Piljenicama, općina Lipovljani, Županija Sisačko-moslavačka. U Kutini završava Gimnaziju, a studij povijesti (A) i filozofije (A) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani stječe magistarsku podobnost.
Od 1970. do 1990. radio kao srednjoškolski profesor.
Godine 1990. izabran za zastupnika u Društveno-političko vijeće Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Ovaj je saziv postao Konstituanta. Bio je član saborske Komisije za izradu Deklaracije o nezavisnosti RH koja je prihvaćena 8. listopada 1991. godine.
Na drugim parlamentarnim izborima izabran je za zastupnika u Hrvatskom Državnom Saboru. Na toj dužnosti ostaje do odlaska u diplomaciju.
Godine 1990. Sabor ga imenuje članom Hrvatske Delegacije u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ. Obnašao je dužnost predsjedavajućega Delegacije. Od 1995. do
1999. izvanredni je opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini. Godine 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i odlazi u mirovinu te se bavi književnim radom.
Godine 1995. Predsjednik Republike dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti.
Od 1972. bavi se književnim radom, te proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Mađarskoj, Izraelu i Austriji.
Član je Društva hrvatskih književnika (član UO u trećem mandatu), Hrvatskoga diplomatskog kluba (član UO u trećem mandatu), Glavnoga odbora Matice Hrvatske (treći mandat), Društva za ukrajinsku kulturu, Hrvatskoga kulturnog vijeća (predsjednik) i Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta.