Knjiga Đure Vidmarovića “JOSIP GUJAŠ-ĐURETIN Mene su Ljepote ostavile” predstavljena u Hrvatskoj matici iseljenika

Prenosimo “kavu” Božice Brkan s njezine stranice www.bozicabrkan.com /umjesto kave 6. studenoga 2019.:
Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4594.JPG-predstavljaci_Mijo-Maric-za-govornicom-1024x575.jpg
Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4682.JPG-Vidmarovic-za-govornicom-1024x683.jpg
Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4651.JPG-Biserka-Ipsa-govori-pjesme_BBVidmarovic-1024x683.jpg
Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4696.JPG-VidmarovicGordan-Grlic-Radman-1024x575.jpg
Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je IMG_4627.JPG-dio-publike-1024x575.jpg
U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja
Mađarske
voz juri
prema jugu
zelena polja
se njišu
u nedoglednosti života
samo se crveni makovi
crvenom bojom svojom
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim
Potištena stolećima
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim
čudi se jako
što se tome svetu
tako raskošnom
samo hladno divim
Kroz plava polja
Mađarske 

voz juri prema jugu
i samo mi se čudi
oduševljenje očekuje
a ne zna
da ja u svom snu
nosim samo
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu)
ja i žena
jabuke iz vinograda
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal:
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše

Bp, dec. 1966.

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen
duhom
dosadna je ova krčma
čama 

duša moja u kutu plače:

sama

 

minijature  

Kad sam pošao ulicom
iskočile sobe pred zidove
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke
da budem plod
probudio sam se i saznao
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi
ja o vama sanjam
beli što ste uspeli biti
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina

Bela mesečina
u čaši vina 

Pobegla krčmarica
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago

imam gorčinu sto puta pobeđenog
imam gorčinu što traje do smrti
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo
žličica meda 

jedno malo odsustvo
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju
za pod tabane 

neka kao priprema
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći

Ruše hrasta prljavim sekirama
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se
Tko su te zaklonjene osobe
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Mene su ljepote ostavile – monografska knjiga o Josipu Gujašu – Đuretinu predstavljena u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza 2019. na svojem fejsu je napisala –  prenosimo:

IMG_1250 copy ĐURO GOVORI NA PREDSTAVLJANJU GUJASA

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, Naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj. Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan o knjizi “JOSIP GUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile” Đure Vidmarovića

Prenosimo “kavu” Božice Brkan s njezine stranice www.bozicabrkan.com /umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene suljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.:  Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

f Zivot vecni naslovnica 600 copy

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović

Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017

Prenosimo s portala www/ bozicabrkan.com / Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u -Umjesto kave 14. prosinca 2017:

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

Hrvatski književni susreti u Koljnofu 2017.

 

 

Svi naši književni susreti (I.) (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), „Čakavska katedra Šopron“; „Matica hrvatska Šopron“; „Udruga Hrvati“ i EMC GRAH „KUME“, Koljnof, 2017.

U našoj široj javnosti malo je poznato da se u velikom gradišćanskohrvatskom selu Koljnofu (mađ. Kópháza, njem. Kohlenhof), smještenom uz mađarsko – austrijsku granicu, blizu grada Šoprona (njem. Ödenburg) održavaju hrvatski književni susreti. Na tim susretima sudjeluju pjesnici i prozaici iz Republike Hrvatske, uglavnom članovi Društva hrvatskih književnika, te njihove kolege iz Mađarske i austrijskog Gradišća. Do sada je održano devet ovakvih susreta i na njima je sudjelovalo preko trideset književnika. Do ove, po mnogo čemu jedinstvene manifestacije u kojoj se neposredno susreću hrvatski književnici s onima iz dijaspore došlo je na inicijativu pisca ovih redaka, ali uz svesrdnu podršku dr. Franje Pajrića (PayritsFerenc) ml., svestranog narodnosnog aktivista, afirmatora kulturne baštine, pjesnika, ugostitelja i liječnika iz Koljnofa. On je stavio na raspolaganje svoj gostinjac „Levanda“, te besplatno ugostio hrvatske književnike uz to, organizirano je, uglavnom sam raspored gostovanja i susreta u hrvatskim selima s jedne i druge strane granice. Velika je zasluga ovog hrvatskog entuzijasta i treba mu to javno priznati.1

Gosti iz Hrvatske nastupali su u mnogim školama kako bi učenici hrvatske narodnosti čuli od njih živu hrvatsku riječ i razgovarali o temama koje ih zanimaju. Programi ovih susreta krcati su detaljima i vrlo zahtjevni. Ovo je potrebno naglasiti zbog toga što su hrvatski autori putovali u Koljnof do ove godine na vlastiti trošak, ili ih je dovozio i odvozio Franjo Pajrić. Godine 2017. dr. Pajrić je uz podršku udruga koje su navedene na početku ovoga članka, te uz materijalnu pomoć Veleposlanstva RH u Mađarskoj objavio prvi tom zbornika radova o koljnofskim književnim susretima pod naslovom „Svi naši književni susreti“. Uvod u ovaj zbornik napisao je dr. Pajrić, pod istim naslovom. U njemu, dr. Pajrić, između ostaloga, ističe: „Kako je naš fizički opstanak na ovim prostorima ugrožen, a valu asimilacije nismo našli adekvatni odgovor, sve što nastaje u vezi na nas ostaje kao vrijedno svjedočanstvo našega postojanja i kulturnoga djelovanja u ovom dijelu Europe. I kad naraštaja više ne bude, iza nas će ostati zapisano u povijesti da smo se jednom godišnje okupljali i zajedno održali naš ča, kaj, što.

Znam, mi sudionici i organizatori koljnofskih međunarodnih književnih susreta postat ćemo jednom vrijedni pozornosti struke, medija i politike, pogotovo u našoj staroj Domovini, kad nas više ne bude bilo. Tada će razglabati teme koje o kojima mi danas govorimo, a koje više neće služiti u praktičnom smislu ničemu. Jer nas više ne će biti“. Navedeni uvodni tekst dr. Pajrić je završio dojmljivom pjesmom „Braća braći“, koja završava stihovima:

Kad se pronađu korjeni
I brat brata iznova prepozna
Vrime se skupi i prohuja
U grana murvi i trsova
U stakalcu vina domaćega
Kao da je jučer bilo

Zbornik „Svi naši književni susreti (I.)“ vrlo je vrijedno ostvarenje s kvalitetnom grafičkom i likovnom opremom. Dr. Pajrić je uradio dobar posao.

Dr. Franjo Pajrić ml. (dr. Payrits Ferenc) - duša Koljnofskih književnih susreta
Dr. Franjo Pajrić ml. (dr. Payrits Ferenc) – duša Koljnofskih književnih susreta

Od književnika predstavljenih u zborniku „Svi naši književni susreti“, prva je na redu sa svojim prilogom gradišćanska Hrvatica iz Petrovoga sela, pjesnikinja i novinarka Timea Horvat. Njezin članak nosi naslov „Gradišćanska poezija u živahnom dijalogu sa suvremenom književnošću Hrvatske“. Gospođica Horvat je objavila i svoj „Blic – intervju sa zadarskim književnikom Tomislavom Marijanom Bilosnićem u Koljnofu“.

Pokojni pjesnik Lajoš Škrapić (1938 – 2016.) bio je čest gost koljnofskih književnih susreta. Inmemoriam ovom časnom i zaslužnom čovjeku objavila je Timea Horvat, priloživši svome tekstu Škrapićevu pjesmu „Pinčena draga“.

Književnici na grobu pjesnika Lajoša Škrapića u Petrovome selu
Književnici na grobu pjesnika Lajoša Škrapića u Petrovome selu

Vrlo zaslužna za afirmaciju koljnofskih književnih susreta je Enerika Bijač iz Koprivnice. Ona je među prvima prihvatila inicijativu o organiziranju ove književne manifestacije. Njezin prilog nosi jednostavan naslov „Koljnofski književni susreti“.

Božica Brkan je druga hrvatska književnica koja se priključila koljnofskoj misiji. U ovom zborniku objavila je prilog pod naslovom: „Tri moja kajkavska i ja ili što je nama kajkavski jezik danas“.

Božica Brkan-čeča, sluša gradišćanskohrvatsku glazbu
Božica Brkan-čeča, sluša gradišćanskohrvatsku glazbu

Iz austrijskog Gradišća dolazi nam gradiščanskohrvatska pjesnikinja, autorica kazališnih komada, glumica i redateljica, Ana Šoretić. U ovom zborniku predstavila se s nekoliko pjesama, te proznim uratkom „Lokva i more – svaka voda ima svoju snagu i svoj čar“.

Ana Šoretić drži predavanje o pučkome teatru kod gradišćanskih Hrvata
Ana Šoretić drži predavanje o pučkome teatru kod gradišćanskih Hrvata

Dorothea Zeichmann, rođena Lipković također je afirmirana gradišćanskohrvatska spisateljica koja postojano sudjeluje na koljnofskim književnim susretima. U zborniku se predstavila pjesmom „Sviće se gasu“.

Dorothea Zeichmann, r. Lipković priprema novu knjigu
Dorothea Zeichmann, r. Lipković priprema novu knjigu

Pisac ovih redaka priložio je zborniku „Koljnofske uspomene u riječi i slici“ u kojima je sažeo 40 godina suradnje s hrvatskom zajednicom ovoga mjesta.

Splitski pjesnik i znanstvenik dr. sc. Igor Šipić vrlo je dojmljivo i s ljubavlju prihvatio Koljnof i gradišćanske Hrvate. O tome je objavio i zbirku pjesama. U ovom zborniku objavljeni su njegovi radovi: „Iznad svega zakon otvora“; „Rezultati mjerenja ekvinotialisa na brdu Gora (23.09.2015.)“; „Još jedna ispovijed – rotonda Hedegség“.

Oproštajna večera Koljnofskih književnih susreta 2017.
Oproštajna večera Koljnofskih književnih susreta 2017.

Postojani gost na koljnofskim književnim susretima je Tomislav Marijan Bilosnić. Za ovaj zbornik napisao je pjesme: „Vrt hrvatskoga kralja“; „Vrt u Gradišću“; „Sveti Martin“; „Koljnof“; „Franjo Pajerić“; „HerbertGassner“; „Timea Horvat“; „Robert Hajszan Panonski“; „Jurica Čenar“; i „Gradišće“. Uz pjesme Bilosnić je za zbornike predložio i članak „Enciklopedijski o patnjama iseljeništva“; prikaz Šipićeve pjesničke zbirke „Koljnofski susreti“, te „Putopisni zapis uz Koljnofske pjesničke susrete – urnebes u ‘Lavandi’“.

Pjesnik i prozaik iz Koprivnice, Marko Gregur, svoj je prilog nazvao „Franjo Pajerić mogao bi poludjeti (prilog uspomeni na 7. Koljnofske književne susrete)“.

Veliki gradišćansko hrvatski pjesnik Jurica Čenar poklonio je zborniku svoje efektne zorne pjesme.

Jurica Čenar, Darko Pernjak i Franjo Pajrić ml.
Jurica Čenar, Darko Pernjak i Franjo Pajrić ml.

Poznati hrvatski pjesnik, kajkavac, Nenad Piskač vjeran je gost koljnofskih susreta kao i njegov kolega Josip Palada. Unatoč godinama Palada je dolazio u Koljnof i plijenio pažnju duhovitošću u optimizmom. Oni su zbornik obogatili svojim stihovima.

Gradišćanskohrvatski pjesnik, društveni djelatnik i sudac dr. Herbert Gassner priložio je prozne tekstove: „Cimof“; „Koljnof i Celindof“ i „Cilika – ženski idol iz Celindofa“. Uz ove radove predstavio se i pregrštom pjesama po naslovom „Ubodi i ugrizi“.

Agilni Herbert Gassner kao domaćin kolega iz RH, u rodnome Celindofu
Agilni Herbert Gassner kao domaćin kolega iz RH, u rodnome Celindofu

Međimurski književnik Božidar Glavina predstavio se pripovijetkom – sjećanjem na koljnofske susrete, pod nazivom „Čuvarnica“.

Darko Pero Pernjak, književnik iz Koprivnice, nakon Đure Vidmarovića preuzeo je na sebe organizaciju Koljnofskih susreta. Za ovaj zbornik ponudio je pregršt pjesama u prijevodu na mađarski jezik te memoarsko štivo pod naslovom „Žuta kanta iz Koljnofa“.

Darko Pernjak ispred etno-gostinjca „Levanda“ u Koljnofu
Darko Pernjak ispred etno-gostinjca „Levanda“ u Koljnofu

Dr. Šandor Horvat je gradišćanski Hrvata iz Mađarske. Pjesnik je i etnolog. U zborniku se predstavio kao pjesnik.

Jedan od najosebujnijih sudionika Koljnofskih književnih susreta je Nikša Krpetić glazbenik i pjesnik iz Splita. On je plijenio pažnju svojom pojavom, glazbom i nastupom. Rado su ga slušali učenici osnovnih škola. U zborniku se predstavio kao pjesnik.

Nikšu Krpetića rado su prihvaćali učenici u Gradišću
Nikšu Krpetića rado su prihvaćali učenici u Gradišću

Zbornik „Svi naši književni susreti“ ima posebnu vrijednost ne samo zbog priloga koje donosi, već kao književni i kulturološki fenomen. On pokazuje kako entuzijazam, rodoljublje, ozbiljnost i dobra organizacija mogu učiniti mnogo na povezivanju Hrvatske kao matične književnosti, u ovom slučaju s književnošću Hrvata u Mađarskoj i Austriji, a bez ičije (ili tek simbolične) institucionalne pomoći.

Ovogodišnje Koljnofske književne susrete posjetio je i novi veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić. Tom je prilikom održao vrlo zapaženo predavanje o hrvatskoj narodnoj manjini u Mađarskoj u svjetlu hrvatsko-mađarskih bilateralnih odnosa.

Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić gori sudionicima Koljnofskih književnih susreta
Nj. E. dr. sc. Mladen Andrlić gori sudionicima Koljnofskih književnih susreta

Nazočnost Veleposlanika dala je Susretima dodatno značenjei stoga treba pozdraviti ovakav napor kolege Andrlića. Njegov dolazak pokazao je i predstavnicima lokalnih vlasti da RH skrbi o svojoj manjini.

Koljnofske književne susrete 2107. posjetio je i veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. Mladen Andrlić
Koljnofske književne susrete 2107. posjetio je i veleposlanik RH u Mađarskoj, Nj. E. dr. Mladen Andrlić

Franjo Pajrić je u Koljnofu uspio kupiti kompleks izvornih seoskih hrvatskih kuća i preurediti ih u etno.parko-gostinjac. Cjelokupni turistički etno park uredio je kao muzej doselidbe Hrvata u zapadnu Ugarsku, ali i očuvanih veza sa starom Domovinom i sačuvane hrvatske historijske svijesti. Kao primjer donosimo fotografiju sudionika Susreta ispred slike čuvenog vukovarskog vodotornja.

Darko Pernjak, Nikša Krpetić, Nenad Piskač, kolega iz Filipa Jakova, Đuro Vidmarović, T. M. Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan, Zoran Bošković i Miljenko Brezak ispred slike vukovarskog vodotornja u etno-gostinjcu u Koljnofu
Darko Pernjak, Nikša Krpetić, Nenad Piskač, kolega iz Filipa Jakova, Đuro Vidmarović, T. M. Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan, Zoran Bošković i Miljenko Brezak ispred slike vukovarskog vodotornja u etno-gostinjcu u Koljnofu

Završne večeri priređena je mala rođendanska svečanost za Tomislava Marijana Bilosnića i Đuru Vidmarovića, kao 70 godišnjake. S osobitom zahvalnošću spominjem dolazak glazbenika Josipa Čenića, članak klape „Dubrovački kavaljeri“ i autor vrlo poznate pjesme „Jedna je Hrvatska, samo je jedan dom“. Gospodin Čenić je sin Anđelke Petričević-Čenić, autorice pjesničke zbirke „Utjeha u križu“ (Kutina, 2012.), inače sestre čuvene pjesnikinje Anke Petričević – č. s, Marije od Presvetog.

Josip Čenići Mijo Bijuklič uveličali su je svojim nastupom Koljnofske književne susret 2017. U prednjem planu: Dorothjea Zeichman r. Lipković, Jurica Čenar, Đuro Vidmarović i T. M. Bilosnić
Josip Čenići Mijo Bijuklič uveličali su je svojim nastupom Koljnofske književne susret 2017. U prednjem planu: Dorothjea Zeichman r. Lipković, Jurica Čenar, Đuro Vidmarović i T. M. Bilosnić

Razumljivo je kako su Koljnofski književni susreti održani uz podršku lokalne političke samouprave, poglavito načelnika Općine Koljnof, g. Ferenca Grubića.

Načelnik Opčine Koljnof, Ferenbc Grubić i autor
Načelnik Opčine Koljnof, Ferenbc Grubić i autor

Zahvalnost dugujemo i ravnateljici Osnovne škole „MihovičNaković“ u Koljnofu, gospođi Agi Sarközi. Trudi se kako bi ova škola sačuvala svoju dvojezičnost. Uz podršku EU opremila je školu suvremenom pedagoškom e-tehnologijom.

Šarmantna ravnateljica OŠ „Mihovič Naković“, Agi Sarközi.
Šarmantna ravnateljica OŠ „Mihovič Naković“, Agi Sarközi.

Hrvatsku historijsku svijest kod pripadnika narodnih manjina nije lagano očuvati u ovome vremenu univerzalne unifikacije. U Koljnofu Franjo Pajrić može poslužiti kao primjer obiteljskog napora da se prenese povijesna memorija iz jednoga naraštaja u drugi. Njegova tri sina (naravno, i majke, Ildiko, Hrvatice iz Podravine) i dvije kćerke ne samo što govore hrvatskim kao materinskim jezikom, već djelatno sudjeluju kao nadareni glazbenici u čuvanju folklornog naslijeđa svojih predaka, te potiču veze sa starom Domovinom.

Koljnofski tamburaši poznati su širom Gradišća. U njima sviraju i dva mlada Pajrića: Luka i Marko.
Koljnofski tamburaši poznati su širom Gradišća. U njima sviraju i dva mlada Pajrića: Luka i Marko.
Marko Pajrić, (možda budući lider gradišćanskih Hrvata u Koljnofu)
Marko Pajrić, (možda budući lider gradišćanskih Hrvata u Koljnofu)
Mladi koljnofski virtuoz na braću kojega bi poželio kao člana i profesionalni kulturno-umjetnički ansambl „Lado“ u Zagrebu
Mladi koljnofski virtuoz na braću kojega bi poželio kao člana i profesionalni kulturno-umjetnički ansambl „Lado“ u Zagrebu

Koljnof je poznat među svim gradišćanskim Hrvatima, ali i vjernicima biskupija Sambotel, Jura i Željezno, po svoj baroknoj zavjetnoj crkvi Uznesenja BD. Marije. Na „Malu Gospu“ crkva i mjesto ispunjeni su hodočasnicima iz Mađarske, Austrije i Slovačke. Sudionici ovogodišnjih susreta nazočili su svetoj Misi u ovoj crkvi koju su koncelebrirali domaći župnik (Mađar) i jedan grkokatolički svećenik. Treba pohvaliti župnika koji je veći dio Mise služio na gradišćanskohrvatskome jeziku. Trebalo je čuti s koliko ljubavi i nadarenosti mještani pjevaju svoje stare crikvene jačke, čudesno kulturno bogatstvo i snažan čimbenik etničke samobitnosti.

Autor ispred hodočasničke crkve Uznesenja B. D. Marije u Koljnofu.
Autor ispred hodočasničke crkve Uznesenja B. D. Marije u Koljnofu.

Koljnofski književni susreti od 2017. postaju manifestacija Društva hrvatskih književnika.

Đuro Vidmarović
predsjednik Društva hrvatskih književnika

 

SUSRET S GRADONAČELNIKOM ZAGREBA, GOSPODINOM MILANOM BANDIĆEM

Gradonačelnik Bandić je goste primio na visokoj razini uz nazočnost svojih najbližih suradnika zaduženih za društvena i humanitarna pitanja. Razgovaralo se od tri teme. Prva tema ticala se imovinsko pravnog položaja prostorija u kojima djeluje DHK, odnosno o mogućnostima razrješenja neugodne situacije u kojoj se DHK našao nakon što je zgrada u kojoj ima sjedište vraćena nasljednicima. Gradonačelnik je izrazio spremnost maksimalno pomoći unutar svojih kompetencija.
Druga tema ticala se socijalnih problema s kojima se suočavaju stariji i bolesni članovi DHK. Naime, kako je riječ o starijoj populaciji, posebno su ugroženi kolegice i kolege koji padnu u bolest, ili im je zbog starosti potrebna tuđa skrb, a nemaju nasljednike ili bližnje koji bi im bili od pomoći. Takvim je osobama prijeko potreban smještaj u nekom od domova za umirovljenike na području Zagreba. Dakako, razgovor je nadilazio moguće trenutno rješenje, ali su gradonačelnik i njegovi suradnici iskazali spremnost pomoći u ovim slučajevima, u okviru svojih nadležnosti.
Treća tema u razgovorima odnosila se na iskazivanje poštovanja istaknutim hrvatskim književnicima na taj način što bi se njihovim imenima imenovale ulice i trgovi u Zagrebu. Predsjednik DHK je kao primjer naveo Juru Kaštelana, Vjekoslava Kaleba, Ranka Marinkovića, Petra Šegedina, Slobodana Novaka i Vesnu Parun. U okviru ove teme aktualizirana je i ranije dogovorena pomoć grada u uređivanju grobova istaknutih književnika koji nemaju nasljednika što skrbe o tim grobovima. Delegacija DHK je predložila Poglavarstvu i projekt književnog obilježavanja grada Zagreba kroz radove pjesnika i prozaika koji su u svojim djelima imali kao nadahnuće grad Zagreb.
Želim naglasiti izuzetnu gradonačelnikovu spremnost za pomoć u područjima o kojima je bilo riječ. Razgovor je počeo u vrlo srdačnom ozračju i delegacija DHK je impresionirana gradonačelnikovom poslovičnom ekonomičnošću u razgovorima, ali i dobrim poznavanjem problema o kojima se razgovaralo. Premda je za predsjednika DHK ovo bio nastupni posjet, on je svojim sadržajem, atmosferom, dobrim nakanama i postignutim dogovorima nadišao protokolarnu razinu i pokazao mogućnosti suradnje gradonačelnika i cijelog Poglavarstva s Društvom hrvatskih književnika. Vrlo sam optimističan nakon ovog susreta.

Đuro Vidmarović, predsjednik DHK
U Zagrebu, 25. srpnja 2017.

Đuro Vidmarović novi predsjednik Društva hrvatskih književnika

Na izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika koja je održana danas, 3. lipnja 2017. u Zagrebu, izabran sam za predsjednika Društva, s mandatom od tri godine. Protukandidati su mi bili časni ljudi i istaknuti književnici, Ernest Fišer, Borben Vladović i Mile Pešorda. Zahvaljujem se svim kolegicama i kolegama koji su prihvatili moj program i povjerili mi svoj glas. Zahvaljujem se i dosadašnjem predsjedniku DHK, gospodinu Božidaru Petraču. Izabrana su i nova upravna tijela DHK. Sve nas očekuju veliki i složeni zadatci.

Prilažem tekst programa koji sam izložio na današnjoj skupštini DHK

Đuro
Đuro Vidmarović neposredno poslije izbora / Fotografija Božica Brkan

Đuro Vidmarović

Govor kandidata za predsjednika DHK.

PROGRAM

Kolegice i kolege,

kao prvo želim naglasiti kako mi je Upravni odbor DHK ukazao posebnu čast uvrštavanjem među tri kandidata za izbor novog predsjednika našega Društva. Bilo bi neozbiljno ovom prilikom nadmetati se sa na nepriličan način s kolegama Ernestom Fišerom, Borbenom Vladovićem i Milom Pešordom. Oni su moji generacijski vršnjaci i istaknuti hrvatski književnici, svaki sa svojim stvaralačkim i društvenim integritetom i životnom poviješću. Moja odluka prihvatiti kandidaturu, vjerujem kako je to slučaj i kod navedenih kolega, nije motivirana karijernim razlozima već željom da u ovim postojećim složenim uvjetima u kojima djeluje i s kojima se suočava DHK svojim stečenim životnim i političkim iskustvom pomognem našem društvu i svim njegovim članovima, u mjeri u kojoj to omogućuje naš Statut.

DHK nije u povoljnoj, kao bi novinari kazali, društvenoj poziciji. Ono dijeli sve uspone i padove naše državne i gospodarsko-političke tranzicije, ali je, možda, više od drugih sličnih udruga žrtva nebrige, ignorancije, pokušaja manipulacija, pa čak i animoziteta političkih i s njima povezanih državnih struktura koje su zadužene za hrvatsku knjigu, hrvatsku kulturu i njezin razvoj. Uopće uzevši, položaj knjige, nakladništva, statusa književnika itd. za većinu članova DHK uznemirujući su pa i alarmantni. Krajnje je frustrirajuće što većina književnika, ukoliko nisu umreženi u neke interesne koterije, s velikim naporom objavljuje svoja djela jer u državnim ustanovama koje bi na pravedan i objektivan način trebale poticati književno stvaralaštvo djeluju ljudi čiji su kriteriji često onkraj estetskih dosega, vođeni raznim neknjiževnim motivima uključujući i one političke, stranačke, etc. U tim ponornicama i snagama koje su izvan dosega DHK osim užeg broja, većina se kolega ne snalazi i s njima se teško nosi. Članstvo u DHK postaje sve manje važno onima koji financijski pomažu rukopise. Otvoreno govoreći, to je nenormalno s i štetno. Društvo književnika DHK je središnja kulturna udruga i većina njezinih članova primljeni su u članstvo strogom selekcijom, po ustaljenim kriterijima i na bazi estetskih dosega svojih djela. Nedopustivo je da Ministarstvo svojim ponašanjem potpuno ignorira dio našeg članstva, sputava njegov književni rad i u krajnjoj konzekvenci šteti hrvatskoj književnosti. Svjestan sam da DHK nije politička udruga već sindikalna i da je njegov krug djelovanja s te strane ograničen, ali pore svega toga moramo biti svjesni da DHK ima iza sebe svoju povijest, svoju moralnu i kulturološku snagu. Ovisi o nama, o našoj diplomatskoj i političkoj umješnosti u razgovorima s državnim strukturama kako ćemo tu snagu i moralni kapital iskoristiti.

Predsjednik DHK je primus inter pares. Društvom upravlja Upravni odbor, ali predsjednik svojim statusom, svojom kreativnošću u vođenju društva, radinošću, širinom, pa usuđujem se kazati diplomatskim vještinama može pomoći u rješavanju problema s kojima se Društvo suočava i inicirati nove mogućnosti i rješenja.

Ako mi poklonite povjerenje pokušati ću se uhvatiti u koštac sa svime navedenim i usredotočiti se na slijedeće krucijalne točke.

1.

Promjene unutarnjih odnosa u DHK.

Kako vas ne bi preplašio ovom sintagmom pojašnjavam da DHK čine svi članovi a ne samo izabrana tijela. Između predsjednika, Upravnog odbora, izabranih tijela i članstava mora postojati neprekidana, dobronamjerna, kolegijalna i poticajna komunikacija. Svaki član DHK mora se osjećati subjektom naše udruge, osobom čije kreativne i ljudske kapacitete vodstvo cijeni i potiče. Odlučno odbacujem dosadašnje navike ili praksu, ponekad više prikrivenu nego javnu, po kojoj se članovi dijele po nekim posebnim kriterijima. Ti su kriteriji često nepravedni i ponižavajući. Bit ću konkretan: imamo primjer gotovo praksu da većina članova DHK nikada nije imala književnu tribinu u našim društvenim prostorijama. S takvom se praksom mora prestati. Svaki od kolega zaslužuje, ako on to želi da se njegov književni opus nakon nekoliko godina predstavi javnosti u našoj središnjici. Dakako, to ne isključuje dosadašnju praksu predstavljanja književnih djela pojedinih autora.

Dalje, ljudi u vodstvu Društva moraju pratiti svoje kolege i vidjeti da li se nalaze u krizi, određenim stvaralačkim i životnim poteškoćama i pomoći im kada je neophodno koliko je moguće materijalno, ali i lijepom ljudskom riječju.

U prostorijama DHK niti jedan član ne smije se osjećati kao stranac, ili kao da ulazi u prostore u kojima ga čekaju direktor, ministar ili neki državni funkcionari. Sjećam se vremena kada je mnogo naših kolega dolazilo u prostorije DHK, ondje razgovaralo, družilo se, planiralo, polemiziralo, etc., dok danas to nije slučaj. Dakako, ovdje se javlja kao problem naš restoran. Još uvijek taj problem nismo riješili jer nismo riješili i naš pravni status u ovoj zgradi.

Predlažem da se svakome kolegi od 70 godina na dalje priredi okrugli stol, ili tribina, već prema njegovoj želji. Pri tome mislim na okrugle obljetnice 70, 75, 80 itd.

Ako budem izabran želim uvesti protokolarnu praksu da se svakom članu čestita rođendan. Podržavam dosadašnju praksu da se nakon smrti kolega izvjesi zastava na pola stijega, obitelji izrazi sućut, a delegacija DHK sudjeluje ispraćaju posmrtnih ostataka. Ne smije se dogoditi da takve delegacije ne bude, bez obzira na mjesto u kojem je pokojni živio. Želim inicirati praksu da DHK prilikom smrti u našem tisku objavi prigodnu osmrtnicu, a na našoj WEB- stranici prigodan tekst.

2.

Rješavanje imovinsko – pravnih problema.

Poznato vam je da DHK još nije riješio imovinskopravni odnos s Državom i nasljednicima zgrade u kojoj se nalazimo. Taj nas problem godinama opterećuje i ako budem izabran pokušat ću energičnije suočiti odgovarajuće Ministarstvo s ovom situacijom i njihovom dužnošću da pomognu u rješavanju ovoga problema. Oni to mogu a nasljednici vlasništva zgrade tomu se ne protive.

3.

Odnos DHK s Ministarstvom kulture i prosvjete.

Svjestan sam delikatnosti i složenosti ovog odnosa. To smatram neprirodnim i zastarjelim. DHK ne može biti predmet stranačkih i dnevno političkih politika i manipulacija. DHK ne može ovisiti o političkoj opciji nekog ministra, jer DHK je svehrvatska, nadstranačka, nevladina i prvenstveno sindikalna književna udruga koja okuplja najvažnija književna pera u našem narodu i koja kao takva mora biti cijenjena kako bi ispunjavala svoju povijesnu zadaću. Iz dosadašnjeg iskustva znademo da su neki ministri i dužnosnici iz grada Zagreba poticali polarizaciju između DHK i novostvorenog Društva hrvatskih pisaca na našu štetu. Takva je politika obično politikanstvo i ideologija i nema nakanu poticati književno stvaralaštvo. Između ova dva društva postoje brojne razlike ali nema animoziteta, nema parbi već postoji samo stvaralačka konkurencija. Ako se DHK oštećuje financijski i prilikom poticanja rukopisa, tada dolazi do asimetrije koja šteti književnosti. Isto tako moramo biti svjesni da i u našim redovima bilo je ljudi koji su sjedili na dvije stolice. To nije normalno jer se radi o dva pravna subjekta i o financijskim reperkusijama toga. Konačno, Društvo pisaca je zabranilo svojim članovima ovakvu dvostrukost, što mi trebamo pozdraviti. Hoće li doći do suradnje dvaju društava, stvar je međusobnog dogovaranja i prethodnih razgovora između njihovih vodstava. Osobno nisam protiv takva suradnje, ali ću se založiti, ako do nje dođe da bude transparenta, poštena i bez štete za bilo koju stranu.

DHK mora imati otvorene kanale za komunikaciju s Ministarstvom kulture, Ministarstvom prosvjeta, Ministarstvom državne imovine i gradskim vlastima Zagreba. Do sada je bilo slučajeva da je odgovarajući ministar odbio primiti predsjednika DHK ili je to činio s velikim odmakom što je neprihvatljivo i ponižavajuće. DHK mora ostvariti kontinuitet u tim kontaktima. Barem jednom u šest mjeseci delegacija DHK trebala bi se susresti s ministrom kulture, a jednom godišnje s predsjednikom vlade DHK i državnim poglavarom. Oni moraju biti upoznati s našom situacijom, našim značenjem, problemima jer imamo zajedničku odgovornost pred hrvatskom poviješću i kulturom. Nikakve ideološke i stranačke zapreke ne smiju postojati.

DHK mora uz pomoć Države ali na vlastitu inicijativu i s razrađenim programom ostvarivati i svoju međunarodnu ulogu. Neophodna je suradnja s Ministarstvom vanjskih poslova. Tamo gdje postoje atašei za kulturu u našim DKP-eima potrebno je s njima uspostaviti vezu i vidjeti mogućnosti suradnje s državama primateljicama. O tim svim nakanama potrebno je razgovarati s ministrom VP i njegovim suradnicima zaduženima za kulturu. Zainteresirani smo za rad hrvatskih lektorata u inozemstvu, ali i slavističkih katedara.

4.

Časopisi i izdavačka djelatnost

Izdavačka djelatnost DHK pokazuje naše mogućnosti i visoke domete. To se vidi kroz „Malu biblioteku DHK“. Bez lažne skromnosti možemo kazati kako su sva objavljena djela u toj biblioteci visoke umjetničke vrijednosti i važan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nažalost u radu ove biblioteke javljaju se dva problema:

  1. Problem stimuliranja naših rukopisa od strane Ministarstva kulture
  2. Problem distribucije objavljenih knjiga

Glede stimuliranja rukopisa potrebno je ozbiljnije razgovarati s Ministarstvom kulture, naravno to ne isključuje našu obvezu natjecanja s vrijednim rukopisima.

Glede distribucije, problem treba proučiti jer se radi o tržišnoj mreži, o prodaji vrijednih književnih djela, o mogućnosti reklamiranja, marketinga itd. Ako budem izabran o ovom ću problemu organizirati posebno radno tijelo kako bismo sagledali sve mogućnosti i modalitete.

Naši časopisi „Most“, „Republika“ i „Književnost i dijete“ dragocjeni su zbog toga što pružaju našim članovima književno izražavanje i sudjelovanje u književnom životu. Za mnoge je to veliki problem jer je mnogim članovima DHK medijski prostor onemogućen ili jako sužen. Glede „Republike“, ako budem izabran predložit ću uredništvu neke bitne korekcije u radu. Kao prvo, mišljenja sam da prednost moraju imati članovi DHK jer je „Republika“ glasilo našeg društva. Dosadašnja politika objavljivanja priloga autora izvan našeg kulturnog prostora, pod opravdanjem kako se time postiže neka naddruštvena sinteza tj. neka literarna homogenizacija, itd. su često samo fraze. DHK ima toliko vrijednih članova da mogu ispuniti svaki broj „Republike“ svojim prilozima. Treba ih u tome poticati: U sadašnjem trenutku susreo sam mnoge kolege koji su deprimirani jer ih prožima uvjerenje kako njihovo sudjelovanje ovisi o raspoloženje i kriterijima uredništva. Drugi je problem distribucija i marketing „Republike“. Ako bi svi naši članovi kupovali „Republiku“, ona se ne bi suočavala s financijskim tegobama. O tome moramo otvoreno progovoriti.

Ponižavajuća je istina da mnoga naša izdanja i dalje čame u skladištu.

5. Ogranci

Ogranci su određeni Statutom DHK. Praksa je pokazala da rad pojedinih ogranaka ima opravdanje a nekih nema. U pojedinim ograncima razvio se književni život i služe nam na ponos. Kod nekih je došlo do personalizacije koja se negativno odrazila za rad ogranka. Predsjednik ogranka ne može biti hrast ispod kojega ne raste trava. Neke ogranke moralo se ugasiti. Predložiti ću ako budem izabran da predsjednici ogranaka ne mogu biti birani na više od dva mandata uzastopno, a ukoliko nakon formiranja ogranak ne može okupiti sve članove tada njegovo postojanje nema rezona. Naravno, rad ogranaka ovisi o suradnji s lokalnim organima državne samouprave. Suradnju s tim organima mora na kreativan i konstruktivan način ostvariti vodstvo ogranka, a pri tome treba sudjelovati i vodstvo DHK. Između ogranaka i središnjice ne smije biti polariteta. Ogranci ne mogu preuzimati inicijativu bez suglasnosti središnjice. O svemu tome treba razgovarati sukladno statutu i na korist hrvatskoj književnosti.

  1. Suradnja sa članovima koji žive izvan Republike Hrvatske

Znatan dio naših članova živi izvan RH. Suradnja s njima nije zadovoljavajuća. Nisu uklopljeni u Društvo. A obavljaju u svojim sredinama ne samo književnu, već i narodnosno identitetsku ulogu. Često se suočavaju s ignorancijom, pa i netrpeljivošću sredina u kojima žive. Zbog toga ću, budem li izabran, potaknuti obnavljanje književnog časopisa „Korabljica“ koji je izlazio ranijih godina i ubaštinjavao djela naših autora koji žive izvan RH, odnosno u dijaspori.

  1. Međunarodna suradnja

Potrebno je sustavnije i prodornije posvetiti pažnju ovoj suradnji. Do sada su pojedini članovi svojim osobnim vezama ostvarivali ovakve veze. Takve članove treba pohvaliti i motivirati za daljnji rad. Svjedočim o suradnji sa Slavenskom akademijom u Bugarskoj te s kolegama u Južnoj Americi, Kubi, Letoniji… Svjestan sam svih ograničenja, ali iskustvo pokazuje da su pomaci mogući.

  1. DHK i književne nagrade, odnosno knjižena natjecanja

Ne mogu se dodjeljivati u pojedinim sredinama književne nagrade u ime DHK, a da ono ne sudjeluje u radu povjerenstava za dodjelu. Organizatori mogu dodjeljivati nagrade kakve žele, ali ne u ime DHK. Ako je riječ o Ograncima, tada je također normalno da u Povjerenstvu bude netko koga imenuje Upravni odbor DHK. Književnim se nagradama mora vratiti dignitet, a može se vratiti samo na taj način da se nagrađuju vrijedna djela. Treba razlikovati književna natjecanja za naše članove, od književnih natjecanja i nagrada koja su namijenjena svih autorima.

 

9.Potrebno je objaviti novi Leksikon Društva hrvatskih književnika. Postojeći je zastario.

  1. Treba uvesti neke promjene u naš Statut. Npr. dopisno glasovanja, ili glasovanje elektronskim putem. Treba razmotriti mogućnost da Upravni odbor članove koji su u novčanim teškoćama ili zbog godina spriječeni, oslobodi
  2. Odlučno se protivim unošenju u DHK dnevne politike. Onog trenutka kada u neku udrugu od nacionalne važnosti uđu političke stranačke parbe, ona se raspada. Ja sam političku i diplomatsku aktivnost dragovoljno napustio 2002. godine, i pri tome sam ostao. Stoga molim neka me se ne promatra kroz bilo čije stranačke naočale. Jedno je nastupati izvan ove zgrade, a drugo je nastupati kao predsjednik DHK. U DHK ima prostora za sva demokratska razmišljanja, za bogatstvo ideja i prije svega dobrih nakana, ali ne bi trebalo biti za politikantstvo. Protivim se manipulatorima, ljudima koji umjesto modela podmeću ideologeme, jer oni književnost pretvaraju u prirepak politike. Protivim se svakom totalitarizmu, oligarhijama i partitokracijama, jer sputavaju iskonski duh zajedništva, slobode mišljenja i bogatstvo stvaralačkih ideja. Sloboda mišljenja je svetinja. Mi smo Društvo hrvatskih književnika i u tom je nazivu naš program i smisao našega postojanja. Jezik kojim pišemo je hrvatski i točka. Trebamo gledati naprijed, a ne unazad. Iz povijesti treba učiti kako ju ne bismo morali ponoviti. Sa ovih zidova promatraju nas naši časni predsjednici, naša povijest. Od njih treba učiti. Svi su naši i svi su bili čuvari sna. Naravno i oni koji su među nama.

Meni kao moto služi stih iz jedne pjesme Ivana Tolja. „Kad kažem Hrvatska, riječi moja budi široka“. Oprostite na privatnosti: diskutiralo se tijekom predizbornih dana i o mojem zdravstvenome stanju. Hvala Bogu, imam dvije proširnice i jedan pacemaker i osjećam se vrlo dobro. Da nije tako, ne bi mi palo prihvaćati ovu kandidaturu. Život je samo jedan. Konačno, uz predsjednika će biti izabrani dopredsjednici i Upravni odbor, a svi oni zajedno čine snagu koja osigurava sigurnu budućnost Društvu hrvatskih književnika.

 

Vidmarović u Lipovljanima, kraći video zapis o predstavljanju

27. travnja 2017. u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Lipovljanima predstavljena je pjesničko-grafička mapa «Rijeka i hrast» u kojoj uz pjesme Đure Vidmarovića su otisnute i grafike Andrije Girardija.

Riječ je o raritetnom izdanju iz 1990., koje uz pjesme sadržava 15 grafičkih listova u tehnici akvatinte uloženih u mapu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. O Đuri Vidmaroviću i djelu na predstavljanju su govorili Dragutin Pasarić, Mladen Mitar i Božica Brkan.

O predstavljanju ovdje prilažemo i kraći video zapis:

Zavičajni travanj književnika Đure Vidmarovića

 Uistinu se može reći, lijepo je u sebi i oko sebe nositi zavičaj. Potvrdilo se to ovog sad već i minulog travnja uz 70. obljetnicu rođenja književnika, urednika, prevoditelja, kritičara Đure Vidmarovića. Rođen je 1. travnja 1947. g. u Piljenicama slikovitom selu na obali Pakre kraj Lipovljana. U rodnom selu upravo na jubilarni rođendan obilježio je i 45. obljetnicu književnog stvaralaštva. Spomenuta je i njegova politička uloga početkom demokratskih promjena: u dva mandata saborski zastupnik za moslavački kraj, a karijeru završava kao veleposlanik RH u Ukrajini i u potpunosti predaje književnom radu. Pred njegovim seljanima Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima predstavio je drugo dopunjeno izdanje knjige o Piljenicama Od mlinskog kotača do ivanjskih kolača. Od 200 stranica povijesnih, književnih tema polovica je napisana njegovim rukopisom. U mjesnom piljeničkom domu uz članove DHK i MH (a u kojima je slavljenik u užem vodstvu) bili su i članovi (bivši veleposlanici) Hrvatskog diplomatskog kluba, a kojemu je prije 15 godina Vidmarović bio utemeljitelj. Bez dvojbe – rijedak doživljaj.

Drugi događaj zbio se 27. travnja u lipovljanskoj Narodnoj knjižnici. Predstavljen je   primjerak pjesničko-grafičke mape Rijeka i hrast iz 1990. godine. Pogovor tiskarski posebno oblikovanom djelu napisao je Dubravko Horvatić. U toj mapi   Đuro Vidmarovič autor je duboko prožetih stihova s osobitim životnim i pejzažnim riječnim tragovima djetinjstva (pjesma Trebež me prati). On te tragove ne zaboravlja, dapače s njima je i na obalama Vltave,. Dnjepra, Neve…. Grafički mapu potpisuje u tehnici akvatinte slikar Andrija Girardi. Ne robujući stihovima deskripcijom, već senzibilnošću svoje potpuno vlastite umjetničke imaginacije autor donosi vizualnu puninu sadržaja. Na to je uz izložene primjerke lipovljansku publiku podsjetio povjesničar umjetnosti Mladen Mitar. Vidmarović daje svoj pjesnički spomen Josipu Kozarcu (živio kao upravitelj šumarije u Lipovljanima 1885. – 1895. i tu stvorio najpoznatija djela) On pak sam stoljeće nakon poznatog književnika – šumara, danas jedini član DHK lipovljanskog kraja nosi drugu sliku. Osjetljivo reagira na industrijalizaciju koja narušava sklad krošnjate blagodati orijaškog hrasta. Inače mapu s listovima uloženim u posebnu kutiju čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

O književnim ostvarenjima Đure Vidmaroviću kao i njegovom zanosnom poticaju da se literarno sačuva kajkavski govor Moslavine, govorila je književnica Božica Brkan Bilo je govora i o mogućoj novoj knjizi u kojoj bi Vidmarović kako sam kaže – spojio svoja tri neraskidiva zavičaja zapadnu Slavoniju, Moslavinu i Lonjsko polje s osobitostima posavskog života. Lipovljansku književnu večer pratio je i Pjevački zbor Lira mjesnog KUD-a Lipa.

Dragutin Pasarić

Riječ Đure Vidmarovića / Fotografija Miljenko Brezak
Riječ Đure Vidmarovića u lipovljanskom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Povjesničar umjetnosti Mladen Mitar o pjesničko grafičkoj mapi / Fotografija Miljenko Brezak

Povjesničar umjetnosti Mladen Mitar o pjesničko-grafičkoj mapi Rijeka i hrast / Fotografija Miljenko Brezak

Lipa

Uvodna pjesma pjevačkog zbora Lira / Fotografija Miljenko Brezak

Pažljiva publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak
Pažljiva publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak