Premda rodom Vukovarka Dubravka Jelčić je radni vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika. Sa zadovoljstvom sam recenzirao rukopis njezine zbirke stihova. Sada kada su stihovi objavljeni kao knjiga, mogu kazati kako smo dobili vrijednu prinovu u ne baš velikome broju moslavačkih autora. Zaželimo joj dobrodošlicu.
STOPAMA NIKOLE ŠOPA
Dubravka Jelčić: Svitak za Isusa, samostalno autorsko izdanje, Garešnica, 2021.
Rukopisna zbirka „Svitak za Isusa“ dojmljivo je književno, odnosno pjesničko korištenje svetopisamskih tekstova. Autorica vrlo emocionalno koristi citate iz Biblije koji joj služe za razvijanje poetskog tkiva, odnosno stvaranje vlastitih poetskih interpretativnih cjelina. Pri tome se opredijelila za kombinaciju ispovjednog govora, molitvenog tradicionalnog iskaza i teološki fundiranog razmišljanja. Ovaj zadatak nije jednostavan. Štoviše, vrlo je zahtjevan jer svaki književnik koji se oslanja neposredno na svetopisamske tekstove svjestan je odgovornosti koju je preuzeo. Naime, poetika ima svoje zakonitosti, a teologije svoje. Osim toga Sveto pismo, kako Novog tako i Starog Zavjeta, literarno je štivo, a njegovi važni dijelovi pisani su u čistom poetskom govoru. Današnji pjesnici, kao i prijašnji, lagano mogu i nesvjesno upasti u zamku kopiranja biblijske poetike, ili s druge strane stavljanja poetike u funkciju propedeutike, vjeroučenja odnosno teologije.
Dubravka Jelčić, očito teološki educirana osoba, shvatila je ovu opasnost i po mišljenju pisca ovih redaka stvorila je literarne uratke u kojima poetski govor ima prednost, a to je i najvažnija činjenica u ovoj poeziji („Isus liječi“ ; „Isusov i moj oltar“ : „Isus upozorava“ : „Isus se preobrazio“).
Zbirka koju predstavljamo eklatantno je kršćanski intonirana i spada u žanr poezije kršćanskog nadahnuća. Mnogi autori do sada, pišući u duhu ovog nadahnuća, njegovali su tradicionalan, pa i pučki pjesnički govor. Pri tome ne mislim ništa loše, jer naše su pučke odnosno narodne molitve izuzetno lijepe i bogate. Međutim, suvremeni pjesnik, ako želi stvoriti vlastitu poetsku nišu, mora se potruditi i vlastitim poetskim govorom, snagom osobnog svjedočenja, tumačiti vjerske isitne kao književnost i pri tome ne biti epigonom. U rukopisu koji nam je predstavljen, naša je autorica u većem dijelu pjesama uspjela stvoriti svoj vlastiti poetski diskurs. On je na trenutke vrlo osoban, čak postaje dio neposredne komunikacije sa Stvoriteljem, što djeluje mistično.
E, moj Bože, znamo se Ti i ja!
Ti voliš mene. Ja volim Tebe.
Ti me promičeš. Želim Te slijediti.
Uvijek!
A ponekad?
Zamjeram:
drugima daješ,
mene zaboravljaš.
Zar me ne vidiš?
Ostavljaš me samo…
(Iz pjesme „Gospodin je zaštitnik moj“)
Ovakav kršćanski poetski iskaz, odnosno poetska komunikacija s Gospodin, nije novum Dubravke Jelčić. Takav je poetski govor nazočan je u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Na primjer, takva je knjiga pjesmama pokojnoga Andrije Vučemila „Čitajući Eckharta“ (RINAZ, Rijeka, 2008.), te duhovni romani „Ignacijeva plava ruža“ i „Tajna Ribareve ješke“, Diane Rosandić Živković, sve zbirke Drage Čondića, etc.
…
Dubravka Jelčić dio je svojih pjesama pretvorila u poeziju u prozi (ciklus „Hod s Učiteljem“). Smatram to opravdanim jer poneki emocionalni doživljaji mogu se izraziti upravo na ovaj način. Dio pjesama ne trenutke ne poštuje princip ekonomičnosti, ali to je dopušteno autorici koja na taj način želi što snažnije uspostaviti komunikaciju s čitateljem, a njoj je i to cilj. Ono što u ovoj zbirci plijeni pažnju jest autoričina komunikacija s Bogom jer je dio pjesama upućen Stvoritelju i tiče se autoričinog svakodnevnog života. Pored navedenih imena, podsjećam na najvećega našeg pjesnika kršćanskog nadahnuća, Nikolu Šopa koji je u svojim sjajnim pjesmama na isti način komunicirao s Isusom, dovodio ga u svoji život i stavljao ga u suodnos sa sobom i s društvom.
O svakoj pjesmi dalo bi se posebno teološki razmišljati, ali to nadilazi dosege ovog prikaza. Kao cjelina zbirka „Svitak za Isusa“ predstavlja koherentni niz poetskih uradaka i kao takva zaslužuje širu pozornost.
Dubravka Jelčič je rođena u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je studij engleskog jezika i književnosti, a na Pedagoškoj akademiji završila je studij predškolskog odgoja i razredne nastave. Radni je vijek provela u Garešnici kao profesorica engleskog jezika na gimnaziji „August Šenoa“. Stekla je glazbeno obrazovanje, a poznata je i kao hrvatska esperantistica.
Đuro Vidmarović