Đuro Vidmarović novi predsjednik Društva hrvatskih književnika

Na izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika koja je održana danas, 3. lipnja 2017. u Zagrebu, izabran sam za predsjednika Društva, s mandatom od tri godine. Protukandidati su mi bili časni ljudi i istaknuti književnici, Ernest Fišer, Borben Vladović i Mile Pešorda. Zahvaljujem se svim kolegicama i kolegama koji su prihvatili moj program i povjerili mi svoj glas. Zahvaljujem se i dosadašnjem predsjedniku DHK, gospodinu Božidaru Petraču. Izabrana su i nova upravna tijela DHK. Sve nas očekuju veliki i složeni zadatci.

Prilažem tekst programa koji sam izložio na današnjoj skupštini DHK

Đuro
Đuro Vidmarović neposredno poslije izbora / Fotografija Božica Brkan

Đuro Vidmarović

Govor kandidata za predsjednika DHK.

PROGRAM

Kolegice i kolege,

kao prvo želim naglasiti kako mi je Upravni odbor DHK ukazao posebnu čast uvrštavanjem među tri kandidata za izbor novog predsjednika našega Društva. Bilo bi neozbiljno ovom prilikom nadmetati se sa na nepriličan način s kolegama Ernestom Fišerom, Borbenom Vladovićem i Milom Pešordom. Oni su moji generacijski vršnjaci i istaknuti hrvatski književnici, svaki sa svojim stvaralačkim i društvenim integritetom i životnom poviješću. Moja odluka prihvatiti kandidaturu, vjerujem kako je to slučaj i kod navedenih kolega, nije motivirana karijernim razlozima već željom da u ovim postojećim složenim uvjetima u kojima djeluje i s kojima se suočava DHK svojim stečenim životnim i političkim iskustvom pomognem našem društvu i svim njegovim članovima, u mjeri u kojoj to omogućuje naš Statut.

DHK nije u povoljnoj, kao bi novinari kazali, društvenoj poziciji. Ono dijeli sve uspone i padove naše državne i gospodarsko-političke tranzicije, ali je, možda, više od drugih sličnih udruga žrtva nebrige, ignorancije, pokušaja manipulacija, pa čak i animoziteta političkih i s njima povezanih državnih struktura koje su zadužene za hrvatsku knjigu, hrvatsku kulturu i njezin razvoj. Uopće uzevši, položaj knjige, nakladništva, statusa književnika itd. za većinu članova DHK uznemirujući su pa i alarmantni. Krajnje je frustrirajuće što većina književnika, ukoliko nisu umreženi u neke interesne koterije, s velikim naporom objavljuje svoja djela jer u državnim ustanovama koje bi na pravedan i objektivan način trebale poticati književno stvaralaštvo djeluju ljudi čiji su kriteriji često onkraj estetskih dosega, vođeni raznim neknjiževnim motivima uključujući i one političke, stranačke, etc. U tim ponornicama i snagama koje su izvan dosega DHK osim užeg broja, većina se kolega ne snalazi i s njima se teško nosi. Članstvo u DHK postaje sve manje važno onima koji financijski pomažu rukopise. Otvoreno govoreći, to je nenormalno s i štetno. Društvo književnika DHK je središnja kulturna udruga i većina njezinih članova primljeni su u članstvo strogom selekcijom, po ustaljenim kriterijima i na bazi estetskih dosega svojih djela. Nedopustivo je da Ministarstvo svojim ponašanjem potpuno ignorira dio našeg članstva, sputava njegov književni rad i u krajnjoj konzekvenci šteti hrvatskoj književnosti. Svjestan sam da DHK nije politička udruga već sindikalna i da je njegov krug djelovanja s te strane ograničen, ali pore svega toga moramo biti svjesni da DHK ima iza sebe svoju povijest, svoju moralnu i kulturološku snagu. Ovisi o nama, o našoj diplomatskoj i političkoj umješnosti u razgovorima s državnim strukturama kako ćemo tu snagu i moralni kapital iskoristiti.

Predsjednik DHK je primus inter pares. Društvom upravlja Upravni odbor, ali predsjednik svojim statusom, svojom kreativnošću u vođenju društva, radinošću, širinom, pa usuđujem se kazati diplomatskim vještinama može pomoći u rješavanju problema s kojima se Društvo suočava i inicirati nove mogućnosti i rješenja.

Ako mi poklonite povjerenje pokušati ću se uhvatiti u koštac sa svime navedenim i usredotočiti se na slijedeće krucijalne točke.

1.

Promjene unutarnjih odnosa u DHK.

Kako vas ne bi preplašio ovom sintagmom pojašnjavam da DHK čine svi članovi a ne samo izabrana tijela. Između predsjednika, Upravnog odbora, izabranih tijela i članstava mora postojati neprekidana, dobronamjerna, kolegijalna i poticajna komunikacija. Svaki član DHK mora se osjećati subjektom naše udruge, osobom čije kreativne i ljudske kapacitete vodstvo cijeni i potiče. Odlučno odbacujem dosadašnje navike ili praksu, ponekad više prikrivenu nego javnu, po kojoj se članovi dijele po nekim posebnim kriterijima. Ti su kriteriji često nepravedni i ponižavajući. Bit ću konkretan: imamo primjer gotovo praksu da većina članova DHK nikada nije imala književnu tribinu u našim društvenim prostorijama. S takvom se praksom mora prestati. Svaki od kolega zaslužuje, ako on to želi da se njegov književni opus nakon nekoliko godina predstavi javnosti u našoj središnjici. Dakako, to ne isključuje dosadašnju praksu predstavljanja književnih djela pojedinih autora.

Dalje, ljudi u vodstvu Društva moraju pratiti svoje kolege i vidjeti da li se nalaze u krizi, određenim stvaralačkim i životnim poteškoćama i pomoći im kada je neophodno koliko je moguće materijalno, ali i lijepom ljudskom riječju.

U prostorijama DHK niti jedan član ne smije se osjećati kao stranac, ili kao da ulazi u prostore u kojima ga čekaju direktor, ministar ili neki državni funkcionari. Sjećam se vremena kada je mnogo naših kolega dolazilo u prostorije DHK, ondje razgovaralo, družilo se, planiralo, polemiziralo, etc., dok danas to nije slučaj. Dakako, ovdje se javlja kao problem naš restoran. Još uvijek taj problem nismo riješili jer nismo riješili i naš pravni status u ovoj zgradi.

Predlažem da se svakome kolegi od 70 godina na dalje priredi okrugli stol, ili tribina, već prema njegovoj želji. Pri tome mislim na okrugle obljetnice 70, 75, 80 itd.

Ako budem izabran želim uvesti protokolarnu praksu da se svakom članu čestita rođendan. Podržavam dosadašnju praksu da se nakon smrti kolega izvjesi zastava na pola stijega, obitelji izrazi sućut, a delegacija DHK sudjeluje ispraćaju posmrtnih ostataka. Ne smije se dogoditi da takve delegacije ne bude, bez obzira na mjesto u kojem je pokojni živio. Želim inicirati praksu da DHK prilikom smrti u našem tisku objavi prigodnu osmrtnicu, a na našoj WEB- stranici prigodan tekst.

2.

Rješavanje imovinsko – pravnih problema.

Poznato vam je da DHK još nije riješio imovinskopravni odnos s Državom i nasljednicima zgrade u kojoj se nalazimo. Taj nas problem godinama opterećuje i ako budem izabran pokušat ću energičnije suočiti odgovarajuće Ministarstvo s ovom situacijom i njihovom dužnošću da pomognu u rješavanju ovoga problema. Oni to mogu a nasljednici vlasništva zgrade tomu se ne protive.

3.

Odnos DHK s Ministarstvom kulture i prosvjete.

Svjestan sam delikatnosti i složenosti ovog odnosa. To smatram neprirodnim i zastarjelim. DHK ne može biti predmet stranačkih i dnevno političkih politika i manipulacija. DHK ne može ovisiti o političkoj opciji nekog ministra, jer DHK je svehrvatska, nadstranačka, nevladina i prvenstveno sindikalna književna udruga koja okuplja najvažnija književna pera u našem narodu i koja kao takva mora biti cijenjena kako bi ispunjavala svoju povijesnu zadaću. Iz dosadašnjeg iskustva znademo da su neki ministri i dužnosnici iz grada Zagreba poticali polarizaciju između DHK i novostvorenog Društva hrvatskih pisaca na našu štetu. Takva je politika obično politikanstvo i ideologija i nema nakanu poticati književno stvaralaštvo. Između ova dva društva postoje brojne razlike ali nema animoziteta, nema parbi već postoji samo stvaralačka konkurencija. Ako se DHK oštećuje financijski i prilikom poticanja rukopisa, tada dolazi do asimetrije koja šteti književnosti. Isto tako moramo biti svjesni da i u našim redovima bilo je ljudi koji su sjedili na dvije stolice. To nije normalno jer se radi o dva pravna subjekta i o financijskim reperkusijama toga. Konačno, Društvo pisaca je zabranilo svojim članovima ovakvu dvostrukost, što mi trebamo pozdraviti. Hoće li doći do suradnje dvaju društava, stvar je međusobnog dogovaranja i prethodnih razgovora između njihovih vodstava. Osobno nisam protiv takva suradnje, ali ću se založiti, ako do nje dođe da bude transparenta, poštena i bez štete za bilo koju stranu.

DHK mora imati otvorene kanale za komunikaciju s Ministarstvom kulture, Ministarstvom prosvjeta, Ministarstvom državne imovine i gradskim vlastima Zagreba. Do sada je bilo slučajeva da je odgovarajući ministar odbio primiti predsjednika DHK ili je to činio s velikim odmakom što je neprihvatljivo i ponižavajuće. DHK mora ostvariti kontinuitet u tim kontaktima. Barem jednom u šest mjeseci delegacija DHK trebala bi se susresti s ministrom kulture, a jednom godišnje s predsjednikom vlade DHK i državnim poglavarom. Oni moraju biti upoznati s našom situacijom, našim značenjem, problemima jer imamo zajedničku odgovornost pred hrvatskom poviješću i kulturom. Nikakve ideološke i stranačke zapreke ne smiju postojati.

DHK mora uz pomoć Države ali na vlastitu inicijativu i s razrađenim programom ostvarivati i svoju međunarodnu ulogu. Neophodna je suradnja s Ministarstvom vanjskih poslova. Tamo gdje postoje atašei za kulturu u našim DKP-eima potrebno je s njima uspostaviti vezu i vidjeti mogućnosti suradnje s državama primateljicama. O tim svim nakanama potrebno je razgovarati s ministrom VP i njegovim suradnicima zaduženima za kulturu. Zainteresirani smo za rad hrvatskih lektorata u inozemstvu, ali i slavističkih katedara.

4.

Časopisi i izdavačka djelatnost

Izdavačka djelatnost DHK pokazuje naše mogućnosti i visoke domete. To se vidi kroz „Malu biblioteku DHK“. Bez lažne skromnosti možemo kazati kako su sva objavljena djela u toj biblioteci visoke umjetničke vrijednosti i važan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nažalost u radu ove biblioteke javljaju se dva problema:

  1. Problem stimuliranja naših rukopisa od strane Ministarstva kulture
  2. Problem distribucije objavljenih knjiga

Glede stimuliranja rukopisa potrebno je ozbiljnije razgovarati s Ministarstvom kulture, naravno to ne isključuje našu obvezu natjecanja s vrijednim rukopisima.

Glede distribucije, problem treba proučiti jer se radi o tržišnoj mreži, o prodaji vrijednih književnih djela, o mogućnosti reklamiranja, marketinga itd. Ako budem izabran o ovom ću problemu organizirati posebno radno tijelo kako bismo sagledali sve mogućnosti i modalitete.

Naši časopisi „Most“, „Republika“ i „Književnost i dijete“ dragocjeni su zbog toga što pružaju našim članovima književno izražavanje i sudjelovanje u književnom životu. Za mnoge je to veliki problem jer je mnogim članovima DHK medijski prostor onemogućen ili jako sužen. Glede „Republike“, ako budem izabran predložit ću uredništvu neke bitne korekcije u radu. Kao prvo, mišljenja sam da prednost moraju imati članovi DHK jer je „Republika“ glasilo našeg društva. Dosadašnja politika objavljivanja priloga autora izvan našeg kulturnog prostora, pod opravdanjem kako se time postiže neka naddruštvena sinteza tj. neka literarna homogenizacija, itd. su često samo fraze. DHK ima toliko vrijednih članova da mogu ispuniti svaki broj „Republike“ svojim prilozima. Treba ih u tome poticati: U sadašnjem trenutku susreo sam mnoge kolege koji su deprimirani jer ih prožima uvjerenje kako njihovo sudjelovanje ovisi o raspoloženje i kriterijima uredništva. Drugi je problem distribucija i marketing „Republike“. Ako bi svi naši članovi kupovali „Republiku“, ona se ne bi suočavala s financijskim tegobama. O tome moramo otvoreno progovoriti.

Ponižavajuća je istina da mnoga naša izdanja i dalje čame u skladištu.

5. Ogranci

Ogranci su određeni Statutom DHK. Praksa je pokazala da rad pojedinih ogranaka ima opravdanje a nekih nema. U pojedinim ograncima razvio se književni život i služe nam na ponos. Kod nekih je došlo do personalizacije koja se negativno odrazila za rad ogranka. Predsjednik ogranka ne može biti hrast ispod kojega ne raste trava. Neke ogranke moralo se ugasiti. Predložiti ću ako budem izabran da predsjednici ogranaka ne mogu biti birani na više od dva mandata uzastopno, a ukoliko nakon formiranja ogranak ne može okupiti sve članove tada njegovo postojanje nema rezona. Naravno, rad ogranaka ovisi o suradnji s lokalnim organima državne samouprave. Suradnju s tim organima mora na kreativan i konstruktivan način ostvariti vodstvo ogranka, a pri tome treba sudjelovati i vodstvo DHK. Između ogranaka i središnjice ne smije biti polariteta. Ogranci ne mogu preuzimati inicijativu bez suglasnosti središnjice. O svemu tome treba razgovarati sukladno statutu i na korist hrvatskoj književnosti.

  1. Suradnja sa članovima koji žive izvan Republike Hrvatske

Znatan dio naših članova živi izvan RH. Suradnja s njima nije zadovoljavajuća. Nisu uklopljeni u Društvo. A obavljaju u svojim sredinama ne samo književnu, već i narodnosno identitetsku ulogu. Često se suočavaju s ignorancijom, pa i netrpeljivošću sredina u kojima žive. Zbog toga ću, budem li izabran, potaknuti obnavljanje književnog časopisa „Korabljica“ koji je izlazio ranijih godina i ubaštinjavao djela naših autora koji žive izvan RH, odnosno u dijaspori.

  1. Međunarodna suradnja

Potrebno je sustavnije i prodornije posvetiti pažnju ovoj suradnji. Do sada su pojedini članovi svojim osobnim vezama ostvarivali ovakve veze. Takve članove treba pohvaliti i motivirati za daljnji rad. Svjedočim o suradnji sa Slavenskom akademijom u Bugarskoj te s kolegama u Južnoj Americi, Kubi, Letoniji… Svjestan sam svih ograničenja, ali iskustvo pokazuje da su pomaci mogući.

  1. DHK i književne nagrade, odnosno knjižena natjecanja

Ne mogu se dodjeljivati u pojedinim sredinama književne nagrade u ime DHK, a da ono ne sudjeluje u radu povjerenstava za dodjelu. Organizatori mogu dodjeljivati nagrade kakve žele, ali ne u ime DHK. Ako je riječ o Ograncima, tada je također normalno da u Povjerenstvu bude netko koga imenuje Upravni odbor DHK. Književnim se nagradama mora vratiti dignitet, a može se vratiti samo na taj način da se nagrađuju vrijedna djela. Treba razlikovati književna natjecanja za naše članove, od književnih natjecanja i nagrada koja su namijenjena svih autorima.

 

9.Potrebno je objaviti novi Leksikon Društva hrvatskih književnika. Postojeći je zastario.

  1. Treba uvesti neke promjene u naš Statut. Npr. dopisno glasovanja, ili glasovanje elektronskim putem. Treba razmotriti mogućnost da Upravni odbor članove koji su u novčanim teškoćama ili zbog godina spriječeni, oslobodi
  2. Odlučno se protivim unošenju u DHK dnevne politike. Onog trenutka kada u neku udrugu od nacionalne važnosti uđu političke stranačke parbe, ona se raspada. Ja sam političku i diplomatsku aktivnost dragovoljno napustio 2002. godine, i pri tome sam ostao. Stoga molim neka me se ne promatra kroz bilo čije stranačke naočale. Jedno je nastupati izvan ove zgrade, a drugo je nastupati kao predsjednik DHK. U DHK ima prostora za sva demokratska razmišljanja, za bogatstvo ideja i prije svega dobrih nakana, ali ne bi trebalo biti za politikantstvo. Protivim se manipulatorima, ljudima koji umjesto modela podmeću ideologeme, jer oni književnost pretvaraju u prirepak politike. Protivim se svakom totalitarizmu, oligarhijama i partitokracijama, jer sputavaju iskonski duh zajedništva, slobode mišljenja i bogatstvo stvaralačkih ideja. Sloboda mišljenja je svetinja. Mi smo Društvo hrvatskih književnika i u tom je nazivu naš program i smisao našega postojanja. Jezik kojim pišemo je hrvatski i točka. Trebamo gledati naprijed, a ne unazad. Iz povijesti treba učiti kako ju ne bismo morali ponoviti. Sa ovih zidova promatraju nas naši časni predsjednici, naša povijest. Od njih treba učiti. Svi su naši i svi su bili čuvari sna. Naravno i oni koji su među nama.

Meni kao moto služi stih iz jedne pjesme Ivana Tolja. „Kad kažem Hrvatska, riječi moja budi široka“. Oprostite na privatnosti: diskutiralo se tijekom predizbornih dana i o mojem zdravstvenome stanju. Hvala Bogu, imam dvije proširnice i jedan pacemaker i osjećam se vrlo dobro. Da nije tako, ne bi mi palo prihvaćati ovu kandidaturu. Život je samo jedan. Konačno, uz predsjednika će biti izabrani dopredsjednici i Upravni odbor, a svi oni zajedno čine snagu koja osigurava sigurnu budućnost Društvu hrvatskih književnika.

 

Vidmarović u Lipovljanima, kraći video zapis o predstavljanju

27. travnja 2017. u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Lipovljanima predstavljena je pjesničko-grafička mapa «Rijeka i hrast» u kojoj uz pjesme Đure Vidmarovića su otisnute i grafike Andrije Girardija.

Riječ je o raritetnom izdanju iz 1990., koje uz pjesme sadržava 15 grafičkih listova u tehnici akvatinte uloženih u mapu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. O Đuri Vidmaroviću i djelu na predstavljanju su govorili Dragutin Pasarić, Mladen Mitar i Božica Brkan.

O predstavljanju ovdje prilažemo i kraći video zapis:

Zavičajni travanj književnika Đure Vidmarovića

 Uistinu se može reći, lijepo je u sebi i oko sebe nositi zavičaj. Potvrdilo se to ovog sad već i minulog travnja uz 70. obljetnicu rođenja književnika, urednika, prevoditelja, kritičara Đure Vidmarovića. Rođen je 1. travnja 1947. g. u Piljenicama slikovitom selu na obali Pakre kraj Lipovljana. U rodnom selu upravo na jubilarni rođendan obilježio je i 45. obljetnicu književnog stvaralaštva. Spomenuta je i njegova politička uloga početkom demokratskih promjena: u dva mandata saborski zastupnik za moslavački kraj, a karijeru završava kao veleposlanik RH u Ukrajini i u potpunosti predaje književnom radu. Pred njegovim seljanima Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima predstavio je drugo dopunjeno izdanje knjige o Piljenicama Od mlinskog kotača do ivanjskih kolača. Od 200 stranica povijesnih, književnih tema polovica je napisana njegovim rukopisom. U mjesnom piljeničkom domu uz članove DHK i MH (a u kojima je slavljenik u užem vodstvu) bili su i članovi (bivši veleposlanici) Hrvatskog diplomatskog kluba, a kojemu je prije 15 godina Vidmarović bio utemeljitelj. Bez dvojbe – rijedak doživljaj.

Drugi događaj zbio se 27. travnja u lipovljanskoj Narodnoj knjižnici. Predstavljen je   primjerak pjesničko-grafičke mape Rijeka i hrast iz 1990. godine. Pogovor tiskarski posebno oblikovanom djelu napisao je Dubravko Horvatić. U toj mapi   Đuro Vidmarovič autor je duboko prožetih stihova s osobitim životnim i pejzažnim riječnim tragovima djetinjstva (pjesma Trebež me prati). On te tragove ne zaboravlja, dapače s njima je i na obalama Vltave,. Dnjepra, Neve…. Grafički mapu potpisuje u tehnici akvatinte slikar Andrija Girardi. Ne robujući stihovima deskripcijom, već senzibilnošću svoje potpuno vlastite umjetničke imaginacije autor donosi vizualnu puninu sadržaja. Na to je uz izložene primjerke lipovljansku publiku podsjetio povjesničar umjetnosti Mladen Mitar. Vidmarović daje svoj pjesnički spomen Josipu Kozarcu (živio kao upravitelj šumarije u Lipovljanima 1885. – 1895. i tu stvorio najpoznatija djela) On pak sam stoljeće nakon poznatog književnika – šumara, danas jedini član DHK lipovljanskog kraja nosi drugu sliku. Osjetljivo reagira na industrijalizaciju koja narušava sklad krošnjate blagodati orijaškog hrasta. Inače mapu s listovima uloženim u posebnu kutiju čuva Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

O književnim ostvarenjima Đure Vidmaroviću kao i njegovom zanosnom poticaju da se literarno sačuva kajkavski govor Moslavine, govorila je književnica Božica Brkan Bilo je govora i o mogućoj novoj knjizi u kojoj bi Vidmarović kako sam kaže – spojio svoja tri neraskidiva zavičaja zapadnu Slavoniju, Moslavinu i Lonjsko polje s osobitostima posavskog života. Lipovljansku književnu večer pratio je i Pjevački zbor Lira mjesnog KUD-a Lipa.

Dragutin Pasarić

Riječ Đure Vidmarovića / Fotografija Miljenko Brezak
Riječ Đure Vidmarovića u lipovljanskom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Povjesničar umjetnosti Mladen Mitar o pjesničko grafičkoj mapi / Fotografija Miljenko Brezak

Povjesničar umjetnosti Mladen Mitar o pjesničko-grafičkoj mapi Rijeka i hrast / Fotografija Miljenko Brezak

Lipa

Uvodna pjesma pjevačkog zbora Lira / Fotografija Miljenko Brezak

Pažljiva publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak
Pažljiva publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan: Đuro Vidmarović ili mala bilanca o 70. rođendanu

Prenosimo www.bozicabrkan.com: http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-travnja-2017-duro-vidmarovic-ili-mala-bilanca-o-70-rodendanu/

Umjesto kave 7. travnja 2017.: Đuro Vidmarović ili mala bilanca o 70. rođendanu

S malim zakašanjenjem i zdravstvenom ispričnicom za izostanak iz slavljeničkih Piljenica prvoga dana travnja, namjeravani svečarski govor o 70. rođendanu Đuri Vidmaroviću skraćujem na kavu.

Tkogod napuni sedam desetljeća, ima o čemu govoriti, pomislit će mnogi, uglavnom mlađi. Nešto stariji, valjda i mudriji, pomislit će kako tek sad ima što reći, toliko toga za govoriti. Pogotovo majstori govorništva kao što je Đuro Vidmarović.

Rijetki bi poput njega mogli i izreći i napisati nekoliko usporednih biografija. Srednjoškolski profesor, političar (barakaš HDZ-a, parlamentarac na krajcanju dviju država) i diplomat (prvi veleposlanik RH u Ukrajini), pjesnik, prozaik, književnik, književni kritičar, prevodilac…

Trenutačno je, unatoč zdravlju kao ograničavajućem faktoru, u vodstvima i Društva hrvatskih književnika, i Matice hrvatske, i Hrvatskoga kulturnog vijeća, i Diplomatskoga kluba. Upućeniji od mene tek će trebati vrednovati dosege svakoga pojedinoga područja.

Kad je o literaturi riječ, za nju se, poslije više objavljenih kniiga, ozbiljno opredijelio tek prijevremenim odlaskom u mirovinu. (Dugo nam je to bila najveća sličnost!) Dopuštam si ograničenost znanja i subjektivnost u načelnoj ocjeni da se tematski jasno opredjeljuje osobito za ona područja kojima se nitko ne bavi, doslovce zakucima, trajno dosad podcijenjena, koja zaokupljaju manje zanimanja i kritike i čitatelja, kako unutar nacionalne književnosti, kako domovinske tako i izvandomovinske, posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd.

Vidmarovićeva je zasluga što je, a to prije njega nitko nije, ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce. Spominjem pojedinačno objavljenu monografiju o Jurici Ćenaru te onu u nastajanju o Josipu Gujaši Džuretinu (za koju je uz velike muke dobio i potporu Ministarstva kulture da je završi nakon punih 30 godina rada na dokumentima i na terenu). Osobito se to vidi iz knjige Čuvari sna, u kojoj obrađuje više pisaca. Tako se radoznalo i nerijetko tvrdoglavo ponaša i u kritici. U novije vrijeme na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršćanskoga nadahnuća. 

Zanimljiva su i vrijedna njegova istraživanja bilateralno, ne samo knjiženo hrvatsko-ukrajinska, hrvatsko-židovska/izraelska te prijevodi koji su iz toga proistekli i zapravo izbori i antologije.IMG_8125 600 BB i D. vimarovic 20160408

IMG_8124 600 BB i D.Vidmarovic
Đuro Vidmarović i Božica Brkan u Piljenicama 8. travnja 2016 / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno je vrijedno, dopustite mi i malo prigodne sentimentalnosti iz vlastita iskustva, što kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Navodim za primjer Dragu Čondrića ili samu sebe. Iako smo prve knjige objavili 1990. u istoj biblioteci CIP-a kod urednika Milivoja Slavičeka, tek od 2009. odnosno od objave i promocije Kajkavske lirike Moslavine izazvao me polemikom – jer smo u mnogo tema u izravnoj opreci – na ozbiljan povratak lijepoj književnosti.

Đuro Vidmarović postao je u međuvremenu, u to nešto kratkih godina, jedan od dvoje mojih novih prijatelja u zreloj dobi, s kojim sam zajedno, uvjeravamo se ne i nemoćni, u misiji za Moslavinu, za našu provinciju zapravo. Osim njegove podrške važno mi je što misli da je zahvaljujući našem intelektualnom prijateljevanju i katkad vrlo burnim raspravama (kavama!) postao tolerantniji, širi, razumniji, da više voli ljude i raduje se životu. Drugog mu/nam izbora i nema!

Činjenice o Đuri Vidmaroviću možete naći na internetu. Moj je književni izbor još Vidmarovićev antologijski Trebež.

 

20170301 – 20170407

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-srpnja-2016-rekvijem-za-trebez-i-ostali-rekvijem/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-rujna-2016-ledina-predstavljena-u-zlataru/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-13-sijecnja-2016-piljenice-se-sjecaju-slavnoga-karikaturista-branimira-petrovica/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-20-ozujka-2017-o-mojoj-veronici-za-tv-laudato/

MOJ IZLET NA SVEMREŽJE

Dragi Prijatelji,

zahvaljujući poštovanome kolegi Miljenku Brezaku zakoračio sam u svemrežje s vlastitim autorskim programom. Sve je to za mene još novo i neobično. Do sada sam se uspio prilagoditi Portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća i osobnome „facebooku“, a sada ću pokušati učiniti novi korak „u nepoznato“.

Prednost je svemrežja što dopire u najudaljenije kutke naše Planete, što pojednostavljuje suradnju među književnicima, jer omogućava ne samo čitanje, već i „skidanje“ ponuđenih tekstova i njihovo pohranjivanje u vlastitu „banku podataka“.

Pokušati ću staviti na ovu stranicu svoje priloge iz nekoliko područja i nekoliko razina. Tu ću učiniti naslovima koji će odrediti predmetno-tematsku usmjerenost tekstova. Većinom će to biti neobjavljeni, ili još neobjavljeni tekstovi, ali i oni koji su objavljeni, a uklapaju se u željenu cjelinu. Želio bih, naravno, predstaviti i svoj književni, književno-kritičarski, esejistički i prevoditeljski rad, ali bih, prije svega želio biti koristan, a po mogućnosti zanimljiv. U godinama sam kada samoga sebe mogu usporediti sa starinskim ormarom – ladičarom, u Ilovi bi rekli – lajdlinom. Sve su ladice već skoro pune. Sada treba odvojiti ono što je korisno, od onoga što je manje korisno, ili spada u uspomene, odnosno memorabilije. Bojim se, kako imam sve manje snage sam obaviti ovaj veliki posao. Možda moji unuci dovrše što ja nisam uspio.

Svaka dobronamjerna primjedba biti će mi dragocjena. Narod kaže: po jutru se dan poznaje, ali tome dodaje i amandman: prvi se mačići u vodu bacaju.

Vaš:

Đuro Vidmarović

U Zagrebu, 21. svibnja 2016.