Oznaka: DHK

Na izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika koja je održana danas, 3. lipnja 2017. u Zagrebu, izabran sam za predsjednika Društva, s mandatom od tri godine. Protukandidati su mi bili časni ljudi i istaknuti književnici, Ernest Fišer, Borben Vladović i Mile Pešorda. Zahvaljujem se svim kolegicama i kolegama koji su prihvatili moj program i povjerili mi svoj glas. Zahvaljujem se i dosadašnjem predsjedniku DHK, gospodinu Božidaru Petraču. Izabrana su i nova upravna tijela DHK. Sve nas očekuju veliki i složeni zadatci.

Prilažem tekst programa koji sam izložio na današnjoj skupštini DHK

Đuro Vidmarović

Govor kandidata za predsjednika DHK.

PROGRAM

Kolegice i kolege,

kao prvo želim naglasiti kako mi je Upravni odbor DHK ukazao posebnu čast uvrštavanjem među tri kandidata za izbor novog predsjednika našega Društva. Bilo bi neozbiljno ovom prilikom nadmetati se sa na nepriličan način s kolegama Ernestom Fišerom, Borbenom Vladovićem i Milom Pešordom. Oni su moji generacijski vršnjaci i istaknuti hrvatski književnici, svaki sa svojim stvaralačkim i društvenim integritetom i životnom poviješću. Moja odluka prihvatiti kandidaturu, vjerujem kako je to slučaj i kod navedenih kolega, nije motivirana karijernim razlozima već željom da u ovim postojećim složenim uvjetima u kojima djeluje i s kojima se suočava DHK svojim stečenim životnim i političkim iskustvom pomognem našem društvu i svim njegovim članovima, u mjeri u kojoj to omogućuje naš Statut.

DHK nije u povoljnoj, kao bi novinari kazali, društvenoj poziciji. Ono dijeli sve uspone i padove naše državne i gospodarsko-političke tranzicije, ali je, možda, više od drugih sličnih udruga žrtva nebrige, ignorancije, pokušaja manipulacija, pa čak i animoziteta političkih i s njima povezanih državnih struktura koje su zadužene za hrvatsku knjigu, hrvatsku kulturu i njezin razvoj. Uopće uzevši, položaj knjige, nakladništva, statusa književnika itd. za većinu članova DHK uznemirujući su pa i alarmantni. Krajnje je frustrirajuće što većina književnika, ukoliko nisu umreženi u neke interesne koterije, s velikim naporom objavljuje svoja djela jer u državnim ustanovama koje bi na pravedan i objektivan način trebale poticati književno stvaralaštvo djeluju ljudi čiji su kriteriji često onkraj estetskih dosega, vođeni raznim neknjiževnim motivima uključujući i one političke, stranačke, etc. U tim ponornicama i snagama koje su izvan dosega DHK osim užeg broja, većina se kolega ne snalazi i s njima se teško nosi. Članstvo u DHK postaje sve manje važno onima koji financijski pomažu rukopise. Otvoreno govoreći, to je nenormalno s i štetno. Društvo književnika DHK je središnja kulturna udruga i većina njezinih članova primljeni su u članstvo strogom selekcijom, po ustaljenim kriterijima i na bazi estetskih dosega svojih djela. Nedopustivo je da Ministarstvo svojim ponašanjem potpuno ignorira dio našeg članstva, sputava njegov književni rad i u krajnjoj konzekvenci šteti hrvatskoj književnosti. Svjestan sam da DHK nije politička udruga već sindikalna i da je njegov krug djelovanja s te strane ograničen, ali pore svega toga moramo biti svjesni da DHK ima iza sebe svoju povijest, svoju moralnu i kulturološku snagu. Ovisi o nama, o našoj diplomatskoj i političkoj umješnosti u razgovorima s državnim strukturama kako ćemo tu snagu i moralni kapital iskoristiti.

Predsjednik DHK je primus inter pares. Društvom upravlja Upravni odbor, ali predsjednik svojim statusom, svojom kreativnošću u vođenju društva, radinošću, širinom, pa usuđujem se kazati diplomatskim vještinama može pomoći u rješavanju problema s kojima se Društvo suočava i inicirati nove mogućnosti i rješenja.

Ako mi poklonite povjerenje pokušati ću se uhvatiti u koštac sa svime navedenim i usredotočiti se na slijedeće krucijalne točke.

1.

Promjene unutarnjih odnosa u DHK.

Kako vas ne bi preplašio ovom sintagmom pojašnjavam da DHK čine svi članovi a ne samo izabrana tijela. Između predsjednika, Upravnog odbora, izabranih tijela i članstava mora postojati neprekidana, dobronamjerna, kolegijalna i poticajna komunikacija. Svaki član DHK mora se osjećati subjektom naše udruge, osobom čije kreativne i ljudske kapacitete vodstvo cijeni i potiče. Odlučno odbacujem dosadašnje navike ili praksu, ponekad više prikrivenu nego javnu, po kojoj se članovi dijele po nekim posebnim kriterijima. Ti su kriteriji često nepravedni i ponižavajući. Bit ću konkretan: imamo primjer gotovo praksu da većina članova DHK nikada nije imala književnu tribinu u našim društvenim prostorijama. S takvom se praksom mora prestati. Svaki od kolega zaslužuje, ako on to želi da se njegov književni opus nakon nekoliko godina predstavi javnosti u našoj središnjici. Dakako, to ne isključuje dosadašnju praksu predstavljanja književnih djela pojedinih autora.

Dalje, ljudi u vodstvu Društva moraju pratiti svoje kolege i vidjeti da li se nalaze u krizi, određenim stvaralačkim i životnim poteškoćama i pomoći im kada je neophodno koliko je moguće materijalno, ali i lijepom ljudskom riječju.

U prostorijama DHK niti jedan član ne smije se osjećati kao stranac, ili kao da ulazi u prostore u kojima ga čekaju direktor, ministar ili neki državni funkcionari. Sjećam se vremena kada je mnogo naših kolega dolazilo u prostorije DHK, ondje razgovaralo, družilo se, planiralo, polemiziralo, etc., dok danas to nije slučaj. Dakako, ovdje se javlja kao problem naš restoran. Još uvijek taj problem nismo riješili jer nismo riješili i naš pravni status u ovoj zgradi.

Predlažem da se svakome kolegi od 70 godina na dalje priredi okrugli stol, ili tribina, već prema njegovoj želji. Pri tome mislim na okrugle obljetnice 70, 75, 80 itd.

Ako budem izabran želim uvesti protokolarnu praksu da se svakom članu čestita rođendan. Podržavam dosadašnju praksu da se nakon smrti kolega izvjesi zastava na pola stijega, obitelji izrazi sućut, a delegacija DHK sudjeluje ispraćaju posmrtnih ostataka. Ne smije se dogoditi da takve delegacije ne bude, bez obzira na mjesto u kojem je pokojni živio. Želim inicirati praksu da DHK prilikom smrti u našem tisku objavi prigodnu osmrtnicu, a na našoj WEB- stranici prigodan tekst.

2.

Rješavanje imovinsko – pravnih problema.

Poznato vam je da DHK još nije riješio imovinskopravni odnos s Državom i nasljednicima zgrade u kojoj se nalazimo. Taj nas problem godinama opterećuje i ako budem izabran pokušat ću energičnije suočiti odgovarajuće Ministarstvo s ovom situacijom i njihovom dužnošću da pomognu u rješavanju ovoga problema. Oni to mogu a nasljednici vlasništva zgrade tomu se ne protive.

3.

Odnos DHK s Ministarstvom kulture i prosvjete.

Svjestan sam delikatnosti i složenosti ovog odnosa. To smatram neprirodnim i zastarjelim. DHK ne može biti predmet stranačkih i dnevno političkih politika i manipulacija. DHK ne može ovisiti o političkoj opciji nekog ministra, jer DHK je svehrvatska, nadstranačka, nevladina i prvenstveno sindikalna književna udruga koja okuplja najvažnija književna pera u našem narodu i koja kao takva mora biti cijenjena kako bi ispunjavala svoju povijesnu zadaću. Iz dosadašnjeg iskustva znademo da su neki ministri i dužnosnici iz grada Zagreba poticali polarizaciju između DHK i novostvorenog Društva hrvatskih pisaca na našu štetu. Takva je politika obično politikanstvo i ideologija i nema nakanu poticati književno stvaralaštvo. Između ova dva društva postoje brojne razlike ali nema animoziteta, nema parbi već postoji samo stvaralačka konkurencija. Ako se DHK oštećuje financijski i prilikom poticanja rukopisa, tada dolazi do asimetrije koja šteti književnosti. Isto tako moramo biti svjesni da i u našim redovima bilo je ljudi koji su sjedili na dvije stolice. To nije normalno jer se radi o dva pravna subjekta i o financijskim reperkusijama toga. Konačno, Društvo pisaca je zabranilo svojim članovima ovakvu dvostrukost, što mi trebamo pozdraviti. Hoće li doći do suradnje dvaju društava, stvar je međusobnog dogovaranja i prethodnih razgovora između njihovih vodstava. Osobno nisam protiv takva suradnje, ali ću se založiti, ako do nje dođe da bude transparenta, poštena i bez štete za bilo koju stranu.

DHK mora imati otvorene kanale za komunikaciju s Ministarstvom kulture, Ministarstvom prosvjeta, Ministarstvom državne imovine i gradskim vlastima Zagreba. Do sada je bilo slučajeva da je odgovarajući ministar odbio primiti predsjednika DHK ili je to činio s velikim odmakom što je neprihvatljivo i ponižavajuće. DHK mora ostvariti kontinuitet u tim kontaktima. Barem jednom u šest mjeseci delegacija DHK trebala bi se susresti s ministrom kulture, a jednom godišnje s predsjednikom vlade DHK i državnim poglavarom. Oni moraju biti upoznati s našom situacijom, našim značenjem, problemima jer imamo zajedničku odgovornost pred hrvatskom poviješću i kulturom. Nikakve ideološke i stranačke zapreke ne smiju postojati.

DHK mora uz pomoć Države ali na vlastitu inicijativu i s razrađenim programom ostvarivati i svoju međunarodnu ulogu. Neophodna je suradnja s Ministarstvom vanjskih poslova. Tamo gdje postoje atašei za kulturu u našim DKP-eima potrebno je s njima uspostaviti vezu i vidjeti mogućnosti suradnje s državama primateljicama. O tim svim nakanama potrebno je razgovarati s ministrom VP i njegovim suradnicima zaduženima za kulturu. Zainteresirani smo za rad hrvatskih lektorata u inozemstvu, ali i slavističkih katedara.

4.

Časopisi i izdavačka djelatnost

Izdavačka djelatnost DHK pokazuje naše mogućnosti i visoke domete. To se vidi kroz „Malu biblioteku DHK“. Bez lažne skromnosti možemo kazati kako su sva objavljena djela u toj biblioteci visoke umjetničke vrijednosti i važan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nažalost u radu ove biblioteke javljaju se dva problema:

1. Problem stimuliranja naših rukopisa od strane Ministarstva kulture
2. Problem distribucije objavljenih knjiga

Glede stimuliranja rukopisa potrebno je ozbiljnije razgovarati s Ministarstvom kulture, naravno to ne isključuje našu obvezu natjecanja s vrijednim rukopisima.

Glede distribucije, problem treba proučiti jer se radi o tržišnoj mreži, o prodaji vrijednih književnih djela, o mogućnosti reklamiranja, marketinga itd. Ako budem izabran o ovom ću problemu organizirati posebno radno tijelo kako bismo sagledali sve mogućnosti i modalitete.

Naši časopisi „Most“, „Republika“ i „Književnost i dijete“ dragocjeni su zbog toga što pružaju našim članovima književno izražavanje i sudjelovanje u književnom životu. Za mnoge je to veliki problem jer je mnogim članovima DHK medijski prostor onemogućen ili jako sužen. Glede „Republike“, ako budem izabran predložit ću uredništvu neke bitne korekcije u radu. Kao prvo, mišljenja sam da prednost moraju imati članovi DHK jer je „Republika“ glasilo našeg društva. Dosadašnja politika objavljivanja priloga autora izvan našeg kulturnog prostora, pod opravdanjem kako se time postiže neka naddruštvena sinteza tj. neka literarna homogenizacija, itd. su često samo fraze. DHK ima toliko vrijednih članova da mogu ispuniti svaki broj „Republike“ svojim prilozima. Treba ih u tome poticati: U sadašnjem trenutku susreo sam mnoge kolege koji su deprimirani jer ih prožima uvjerenje kako njihovo sudjelovanje ovisi o raspoloženje i kriterijima uredništva. Drugi je problem distribucija i marketing „Republike“. Ako bi svi naši članovi kupovali „Republiku“, ona se ne bi suočavala s financijskim tegobama. O tome moramo otvoreno progovoriti.

Ponižavajuća je istina da mnoga naša izdanja i dalje čame u skladištu.

5. Ogranci

Ogranci su određeni Statutom DHK. Praksa je pokazala da rad pojedinih ogranaka ima opravdanje a nekih nema. U pojedinim ograncima razvio se književni život i služe nam na ponos. Kod nekih je došlo do personalizacije koja se negativno odrazila za rad ogranka. Predsjednik ogranka ne može biti hrast ispod kojega ne raste trava. Neke ogranke moralo se ugasiti. Predložiti ću ako budem izabran da predsjednici ogranaka ne mogu biti birani na više od dva mandata uzastopno, a ukoliko nakon formiranja ogranak ne može okupiti sve članove tada njegovo postojanje nema rezona. Naravno, rad ogranaka ovisi o suradnji s lokalnim organima državne samouprave. Suradnju s tim organima mora na kreativan i konstruktivan način ostvariti vodstvo ogranka, a pri tome treba sudjelovati i vodstvo DHK. Između ogranaka i središnjice ne smije biti polariteta. Ogranci ne mogu preuzimati inicijativu bez suglasnosti središnjice. O svemu tome treba razgovarati sukladno statutu i na korist hrvatskoj književnosti.

6. Suradnja sa članovima koji žive izvan Republike Hrvatske

Znatan dio naših članova živi izvan RH. Suradnja s njima nije zadovoljavajuća. Nisu uklopljeni u Društvo. A obavljaju u svojim sredinama ne samo književnu, već i narodnosno identitetsku ulogu. Često se suočavaju s ignorancijom, pa i netrpeljivošću sredina u kojima žive. Zbog toga ću, budem li izabran, potaknuti obnavljanje književnog časopisa „Korabljica“ koji je izlazio ranijih godina i ubaštinjavao djela naših autora koji žive izvan RH, odnosno u dijaspori.

7. Međunarodna suradnja

Potrebno je sustavnije i prodornije posvetiti pažnju ovoj suradnji. Do sada su pojedini članovi svojim osobnim vezama ostvarivali ovakve veze. Takve članove treba pohvaliti i motivirati za daljnji rad. Svjedočim o suradnji sa Slavenskom akademijom u Bugarskoj te s kolegama u Južnoj Americi, Kubi, Letoniji… Svjestan sam svih ograničenja, ali iskustvo pokazuje da su pomaci mogući.

8. DHK i književne nagrade, odnosno knjižena natjecanja

Ne mogu se dodjeljivati u pojedinim sredinama književne nagrade u ime DHK, a da ono ne sudjeluje u radu povjerenstava za dodjelu. Organizatori mogu dodjeljivati nagrade kakve žele, ali ne u ime DHK. Ako je riječ o Ograncima, tada je također normalno da u Povjerenstvu bude netko koga imenuje Upravni odbor DHK. Književnim se nagradama mora vratiti dignitet, a može se vratiti samo na taj način da se nagrađuju vrijedna djela. Treba razlikovati književna natjecanja za naše članove, od književnih natjecanja i nagrada koja su namijenjena svih autorima.

 

9.Potrebno je objaviti novi Leksikon Društva hrvatskih književnika. Postojeći je zastario.

10. Treba uvesti neke promjene u naš Statut. Npr. dopisno glasovanja, ili glasovanje elektronskim putem. Treba razmotriti mogućnost da Upravni odbor članove koji su u novčanim teškoćama ili zbog godina spriječeni, oslobodi
11. Odlučno se protivim unošenju u DHK dnevne politike. Onog trenutka kada u neku udrugu od nacionalne važnosti uđu političke stranačke parbe, ona se raspada. Ja sam političku i diplomatsku aktivnost dragovoljno napustio 2002. godine, i pri tome sam ostao. Stoga molim neka me se ne promatra kroz bilo čije stranačke naočale. Jedno je nastupati izvan ove zgrade, a drugo je nastupati kao predsjednik DHK. U DHK ima prostora za sva demokratska razmišljanja, za bogatstvo ideja i prije svega dobrih nakana, ali ne bi trebalo biti za politikantstvo. Protivim se manipulatorima, ljudima koji umjesto modela podmeću ideologeme, jer oni književnost pretvaraju u prirepak politike. Protivim se svakom totalitarizmu, oligarhijama i partitokracijama, jer sputavaju iskonski duh zajedništva, slobode mišljenja i bogatstvo stvaralačkih ideja. Sloboda mišljenja je svetinja. Mi smo Društvo hrvatskih književnika i u tom je nazivu naš program i smisao našega postojanja. Jezik kojim pišemo je hrvatski i točka. Trebamo gledati naprijed, a ne unazad. Iz povijesti treba učiti kako ju ne bismo morali ponoviti. Sa ovih zidova promatraju nas naši časni predsjednici, naša povijest. Od njih treba učiti. Svi su naši i svi su bili čuvari sna. Naravno i oni koji su među nama.

Meni kao moto služi stih iz jedne pjesme Ivana Tolja. „Kad kažem Hrvatska, riječi moja budi široka“. Oprostite na privatnosti: diskutiralo se tijekom predizbornih dana i o mojem zdravstvenome stanju. Hvala Bogu, imam dvije proširnice i jedan pacemaker i osjećam se vrlo dobro. Da nije tako, ne bi mi palo prihvaćati ovu kandidaturu. Život je samo jedan. Konačno, uz predsjednika će biti izabrani dopredsjednici i Upravni odbor, a svi oni zajedno čine snagu koja osigurava sigurnu budućnost Društvu hrvatskih književnika.